Paradise Lost – Obsidian



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Obsidian je vrsta stakla, nastalo brzim hlađenjem vulkanske lave prilikom čega nisu uspjeli da se formiraju kristali. Crne je boje i dosta krto. U alternativnoj medicini se koristi za smirenje i fokusiranje. „Obsidian“ je vrlo primjeran naslov za novi album Paradise Lost jer su nakon mnogo godina, napokon, objavili jedan album koji obara sa nogu. Priznajte, barem vi koji pratitet bend od prvih albuma, koliko puta ste se ponadali da će bend ponovo da krene tim putevima, težine, energije i neviđene tenzije. Iz albuma u album su ponavljali da se nakon eksperimentalnog perioda (kasne devedesete do negdje 2005) ponovo vraćaju korjenima, i stvarno jesu kao na „Paradise Lost“ i pogotovo na „The Plague Within“, ali niti jedan album nije ovoliko, tačnije OVOLIKO, upečatljiv. Razloga je više.

Najupečatljivija činjenica je bubnjar. Drugo, produkcija. Reklo bi se relativno periferne stvari, jer dobra pjesma je dobra pjesma. „Let us agree that we disagree“. U metalu, pored same dobre pjesme, izuzetno je važna instruumentalna umješnost muzičara i produkcija. Kada se potrefe ova tri elementa - pjesma, virtuoznost, prirodan zvuk - dobijate album poput „Obsidian“. Ovdje bih izdvojio bubnjara Waltteri Väyrynen čije bubnjanje na ovom albumu je bez premca. Na prethodnom albumu „Medusa“ je bubnjao kao bilo koji drugi bunjar, ali na „Obsidian“ čovjek pokazuje svoje kvalitete koji leže u detaljima. Drugi vrlo bitan elemenat je produkcija! Produkcija sa uskličnikom! Zvuk je pitak, čist i vrlo prirodan, a donji registri, iako malko jači da bi bas gitara bila više u prvom planu, miluju uši. Stvarno je za nevjerovati da pored današnje tehnike svi bendovi ne zvuče ovako. Ovo je sami vrh muzičke produkcije i milina je slušati. Nego, ima još jedan elemenat koji je mnogo pomogao cjelokupnoj atmosferi – album je življi, uzburkaniji J Sa „Medusa“ su se jako približili funeral doom bendovima, ali su razvukli ideje „like too little butter on too much bread“. Obsidian je taman u svim sferama. Nigdje nije suvišno rastegnut, niti je ukinuto išta, a bubnjar je ispunio audio prostor koji je na prethodnim albumima stvarao ponekad neprijatne rupe. Na sve ovo dodajte još i da je ovo 16!-ti album u karijeri benda ... pa, samo to mnogo govori o bendu.

Svaka čast Paradise Lost. Ovo je bend kome treba odati sve časti, ne samo zbog sve muzike, već i zbog sve hrabrosti tokom karijere, guranje svojih ideja i želja a ne zahtjeva tržišta, borbe za svoje ideje i svoj komad zemlje pod suncem. Ako nekome treba dati nagradu za životno djelo, onda su to ovi ljudi. Bravo još jednom Paradise Lost!

Nikola Franquelli



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva