Baš mi je legla ova epizoda. Svakako je jedna od solidnijih koje je Paola Barbato napisala i moglo bi se reći da je na korak od toga da bude odlična. Sasvim lep psihološki krimić, što je u genima ovog serijala još od nastanka, pred kraj začinjen savršeno odmerenom dozom fantastike (koja pomalo previše podseća na epizodu "Senke" iz Dnevnikovog vremena, odnosko kolekcionarskih izdanja Veselog četvrtka, ali šta da se radi).

Dilan je ovde bezmalo sporedan lik, ili makar predmet slučaja a ne istražitelj, dok Blok i Ranija igraju presudnu ulogu. Barbato očito veoma lepo barata sporednim likovima u Dilanovom svetu i vrlo mi prija kada se naročito ona malo više posveti karakterizaciji tih sporednih likova, naročito Bloka - koji je u penziji procvetao i kao mnogi drugi penzioneri sada izgleda ima manje vremena nego dok je bio u radnom odnosu.

Jedno usputno podsećanje na Dilanove godine, odnosno da je u ovoj epizodi nadomak četrdesetih, izbilo mi je vazduh i to jačinom udarca u stomak, jer sam ovaj strip počeo da čitam s nepunih sedam godina, pa mi i zbog te činjenice ova stvarnost više izgleda kao da sam unutar stripa, a da neki tamo Dilan Dog čita mene, ne ja njega.

Ali dosta o mojim mentalnim poremećajima, popričajmo malo o Dilanovim.

Zapravo, nemojmo. Ovaj prozor u njegovo samotno detinjstvo kao da je prozor u moje (i ja sam rastao kod babe i dede) i u moje izmišljene prijatelje, samo što sam ja nešto pre Dilana stekao stvarne. Problem je u tome kada u nekom trenutku ostaneš bez jednog ili više prijatelja na tragičan način i to zapravo nikada ne preboliš. Poslednjih par stranica ove epizode, koje su same za sebe jedna mala samostalna priča o gubitku prijateljstva i odumiranju jednog dela života, što je posledica tog ubistva, ostavile su mi gorak ukus u ustima. To je, pored sjajnog Fregijerovog crteža, najveća preporuka koju imam za ovu epizodu.

4*

Ivan Jovanović Nightflier