Prvi put sam se sa matorim pokvarenjakom susreo na "bleji" kod drugara gde sam, dok su oni igrali Fifu (ili nešto slično, za mene poprilično nedodirljivo) iz dosade uzeo da čitam "Bludnog sina" koji je bio kraj kreveta. Jedva sam se nakanio da ispustim knjigu iz ruke nakon sat vremena potpuno oduševljen novim načinom pisanja sa kojim sam se upravo susreo. Kad kažem nov način, mislim na jezik "smrtnika", koji svi možemo da razumemo i pronađemo se u njemu.

"Bludni sin" donekle predstavlja autobiografiju Bukovskog, skrivenu pod pseudonimom Henri Kinaski. Ova knjiga opisuje jedno odrastanje buntovnog momka, koji nije siguran šta hoće, ali zna šta neće, a to je škola, naređivanje i podvlađianje. Odrastanjem uz nasilnog oca, majku pod očevom kontrolom i željom da se uklopi u društvo, on otkriva čari žena, masturbacije, cigara, tuče i alkohola.

"Faktotum" je njegov drugi roman, a po radnji bi otprilke bio nastavak "Bludnog sina". Devetnaestogodišnji Henri Kinaski je (konačno) izbačen iz kuće svojih roditelja i luta Amerikom u potrazi za bilo čime. Seleći se od grada do grada, radeći posao za poslom od kojih ni jedan nije voleo, Henri luta za šansom da se dokaže kao pisac. Ova knjiga nas ubacuje u vrtlog smrada dima od cigareta, pića, seksa, jeftinih pansiona i još jeftinijih prostitutki. Bukovski at it's finest.

"Žene" su u samom naslovu opis čitave knjige. Za razliku od Faktotuma i Sina, u ovoj knjizi lik Henrija je u kasnijem dobu, poznijih godina, zreliji i proslavljeniji kao pisac. Iako je zašao u godine, mentalno se ni malo nije smirio, pa svaku obožavateljku, pesnikinju, koleginicu, konobaricu koja je htela nešto sa njim, kakva god ona fizički ili psihički bila, nije hteo da uvredi odbijanjem. Ovde imamo način života skoro rock zvezde. Ko je gledao "Kalifornikaciju", zna o čemu pričam, s tim što Henk Mudi je malo doteraniji Henk Kinaski. Bukovski ovde na dosta duhovit način opisuje svoje doživljaje sa raznim ženama, a erotikom nabijen roman nas vodi kroz njegove seksualne poduhvate, plaćanja žena, psihotičnu Lidiju (u stvarnosti Lindu King), kasnije i njegovu ženu Saru (Linda Li). Fascinantan je način sa kojim se on bori sa svime i sa kakvom ležernošću i flegmatičnošću podnosi životne prepreke, manje ili veće.

Milan Simić