Prošla je 2025. i neka je. Ako ste iz Srbije, ova činjenica vam je verovatno posebno draga, mada je katastrofalno bilo i u svetu punom ratova, stradanja i pomahnitalih vođa. Pokazalo se da kada je takva društveno-politička klima, posebno u kapitalističkim centrima, nastaje i izvrsna muzika. Jer sve te frustracije savesnih i svesnih ljudi moraju negde da isplivaju. I isplivaše, gotovo u svim gitarskim muzičkim pravcima, pa je tako nekako i ova lista žanrovski izuzetno šarolika. Naravno, kao i ranijih godina, ona je sastavljena od mojih godišnjih diskografskih favorita, da ne kažem – subjektivna je, i kao takva posve heterogena. Ima tu pankeraja, harkorčine, metal bisera, alternativnih i indi začina, ponegde možda i sinkretizma, ali dakako pregršt kvalitetne muzike. Super albume su izbacili i meni dragi bendovi poput Viagra Boys, Killswitch Engage, Scowl, Geese, Suicide Boys, Osees, Agnostic Front, Wet Legs i drugi, ali mi je kod svih tih izdanja falilo nešto ili (mahom) više nečega da bih mogao da kažem – e to je to, ovo je album za top 10. Bilo kako bilo, u nastavku je lista bez specifičnog redosleda, nema gradacije i najboljeg (ok, Turnstile možda… hehe), već jednako dobro posvuda. Do naredne godine, uživajmo u muzici… koliko možemo.

Skinhead – It’s a Beautiful Day, What a Beautiful Day

Znate onu recenzentsku floskulu, doduše sve ređe upotrebljavanu, „album na kome nema loše pesme“. Vala tako nekako bi se mogla opisati nova ploča američke oi/hardkor skupine Skinhead. Neko ih je na platformi Reddit okarakterisao kao supergrupu, sa čime sam načelno saglasan budući da u njoj sviraju bivši i sadašnji članovi poznatih sastava Haywire, ACxDC, Conservative Military Image i Terror, između ostalog. Postoje više od pet godina, ali vrlo retko nastupaju, što ni ne čudi, s obzirom na angažmane u drugim bendovima i činjenici da ih je sedmorica, uključujući i pevača Džoša Longa, zvanog Skal (Skull). Elem, „It’s a Beautiful Day, What a Beautiful Day“ je drugi studijski album grupe i donosi nešto više od 22 minuta fenomenalne muzike, spakovane u devet pesama. Ne zna se koja je bolja, stvarno. Od onih početnih .45 i Kill Yourself, preko Everything Is Stories i Ancient History, do Dreams i That’s A Promise (The Song About A Dog). Ako bih morao da biram najjaču, možda bih se, teška srca, opredelio za Jog Your Memory, zbog fenomenalno uklopljenog ženskog vokala koji, preklapajući ga, prkosi Skalovom agresivnom, sirovom „pevanju”. Za 2026. su najavili i neke evropske datume, naravno daleko od Srbije i prostora bivše Juge, ali ko zna, možda ih nekim čudom vidimo u našim krajevima. I te kako bi valjalo.

Agriculture - The Spiritual Sound

Kada kažemo blek metal, obično pomislimo na neke ljude u crnim odorama, neretko sa korpspejnt šminkom na licu, kao i na debele snežne pokrivače skandinavskih šuma. E ovde je sve suprotno. Agriculture dolazi iz Los Anđelesa, oblače se kao hipsteri i bas svira i peva Lija Levinson, nekada muškarac, danas žena. Kapiram da se Burzumi svih zemalja uzjogune na pomen njihovog imena, a kamoli pojavu, ali ko ih šiša, ova četvorka i njihov drugi studijski album „The Spiritual Sound” izuvaju. Znači, esencija jeste blek metalčina, ali muzičkih ukrasa je mali milion, pa je konačni rezultat originalan i maestralan. Ima tu raznih post elemenata, laganih indi obrisa, sladža i progresivnog metala, pa čak i di-bita, kao kod mog favorita Micah (5:15am) - uz My Garden, pesmu koja otvara izdanje, i Bodhidharma, prvi singl. Baš nesvakidašnji pristup jednom ekstremnom žanru koji nas je navikao na satanu i krvoproliće. I još jedan dokaz, da ako nisi konzervativac i imaš malo kreativnog klikera u glavi, možeš genijalan i autentičan proizvod da stvoriš, uprkos tome što je „sVe veĆ oDSviRAnO”.

Slaughter to Prevail – Grizzly

„You can kill me, I don't care, hell exists, see you there”. Stih godine, ako ne i decenije. I kako na te reči, pritom otpevane na neki nerealno surovi horor način, ostati imun? Nikako, zato je na ovoj listi „Grizzly”, novi album rusko-američke det kor atrakcije Slaughter to Prevail. Sine koji cumani, tornado i klizište istovremeno. Prvo muzički potpuni haos, det korčina posoljena nu metalom, a onda i taj nestvarni, bez efekata, vokal Aleksandra Šikolaja, od milošte zvanog „Alex Terrible”, jedinog originalnog člana uz Engleza Džeka Simonsa. Ko ga nije čuo, neka zamisli zvuke iz horor filmova 1970-ih i 1980-ih, na primer kada sotona uđe u čoveka, pa počne da se obraća svešteniku, kao u „Isterivaču đavola” – e, upravo tako. Potpuno bizarno, a opet ludački dobro i savršeno uklopljeno u instrumentalni izraz. Inače, bend je nastao u Jekaterinburgu, da bi se potom preselio u Orlando (SAD), posle početka ruske invazije na Ukrajinu, februara 2022, koju su odmah javno osudili. I prvi singl sa albuma, objavljen tog leta – 1984 - inspirisan istoimenom knjigom Džordža Orvela, godinama i te kako relevantnom i sve stvarnijom - jeste svojevrsni vid protesta protiv (bratoubilačkog) rata i vlasti u domovini. Toplo preporučujem sve numere, ali posebno načuljiti uho za Russian Grizzly in America, Viking, Conflict i Koschei, odakle su stihovi s početka priče. Peva se na ruskom i na engleskom, a ima i gostiju - Roni Radke iz američke grupe Falling in Reverse, i japanska metal-pop atrakcija, Babymetal. Jedno od najbrutalnijih izdanja ove godine, ako ne i u množini.

Turnstile – Never Enough

Izdanje godine. Tačka. Oko ovih majstora ne pravim pitanje jer su mi, bez premca, najbolji hardkor sastav na svetu trenutno. To što su Turnstile uradili za ovu muziku, zahvaljujući vlastitoj kreativnosti i inovativnosti, postaje nemerljivo. I vidno je prepoznato, o čemu svedoče pune hale širom Evrope i Amerike. Jednom takvom hepeningu prisustvovala je i moja malenkost u novembru, među hiljadama fanova, na znojoproliću i vazduhonestašici u Dizeldorfu gde su promovisali remek-delo „Never Enought“ u okviru evropske turneje. I tu nije kraj prijatnostima, pazi sad. Dva dana posle su na opštu radost i iznenađenje svih prisutnih odsvirali numeru Birds na uvodnoj večeri hardkor festivala „Revolution Calling“ u Ajdnhovenu. Nastupao je Trapped Under Ice, drugi bend pevača Brendana Jejtsa u kome lupa bubnjeve, dok je ostatak ekipe bio rasut po bini, da bi se naposletku latili instrumenata i razneli priču dokazavši da su još uvek „naši“, ljudi hardkor zajednice, dostupni istoj i ljudima u istoj. Raspisah se, a nisam još ni zagrebao suštinu – novi, četvrti studijski album „Never Enough“. Pre isto toliko godina su nam izdanjem „Glow On“ poručili da žanrovska učaurenost nije opcija i da je eksperimentisanje stilom poželjno, dok ovom pločom to samo potvrđuju. Na albumu je 14 stvari, ne zna se koja je bolja i skoro da idu u cik-cak na liniji lagana, pa energična. Ali nema preskakanja, sve kidaju. I snena naslovna, i kosmička Sole, i fanki I Care, i eklektična Dreaming, i magična Light Design, i na tragu starijih Dull, i rokačina Sunshower, i energično-električna Look Out For Me, i kratko-slatka Ceiling, i disko Seein’ Stars, i premoćna Birds, i oštrih tonova Slow Dive, i tinejdžerska Time is Happening, i setno-nebeska Magic Man. I tako dalje, i tako bliže. Jedan potpuni krug u svakom smislu. Diskografska 2025. postala je bogatija za ovaj dragulj, a istorija muzike još više pojavom legendica iz Baltimora. Nesumnjivo.

Propagandhi - At Peace

Posle osam dugih godina kultni kanadski hardkor/pank sastav Propagandhi vratio se na diskografsku scenu jednim odličnim uradkom konkretnog naziva „At Peace“. Na ovom albumu ne treba tražiti hitove, ako izuzmemo naslovnu numeru, već ga treba odslušati u celosti i u potpunosti se prepustiti užitku. Znate onaj osećaj, uglavnom iz detinjstva, kada pustite kasetu, disk ili ploču, zavalite se u fotelju ili krevet i čitate tekstove na omotu tonući lagano u nirvanu uz melodije koje dopiru sa zvučnika – upravo tako. Kao i na prethodnim izdanjima i ovo krase skladne harmonije, isprepletane bravure prstiju po žicama basa i gitare, istovremeno besno i melodično pevanje Krisa Hane i mnogi drugi aditivi. Na tekstualnom planu, stanje redovno - kompleksni, politički definisani i vazda kritički. Evo, na primer, naslovna pesma At Peace, baš pogađa u sve aktuelnije političko beskičmenjaštvo „neutralnih“, nama ovde izuzetno poznato. Sve staje u stih ove pesme - „better them than me“, bukvalno ceo kukavički svet bez dostojanstva. Kome Propagandhi ne pripada.

Béton Armé – Renaissance

Možda 2025. nije bila plodonosna kao prethodne godine što se tiče drage mi oi scene u Francuskoj, ali prosek vadi, ni manje, ni više, nego kanadski sastav Béton Armé. Budući da dolaze iz Montreala, pevaju na maternjem, francuskom jeziku, koji se ispostavio kao uhu ugodan, te sa ovim pank podžanrom - kompatibilan. Dakle, oičina, ona sirova, grlata, za ulicu i bar gde ćeš se zagrliti sa 20 ćelavih glava ispred bine i pevati uglas keči refrene. Doduše, ima i mraka, nije baš onaj najžovijalniji tip, ali sve to nekako teče. Pored standardnog „ooooo“ horskog začina i blago efektima namazanog glavnog vokala, poseban šmek daju ritmičke matrice po kojima bubnjar vozi. Iako predvidive, neodoljivo su simpatične. Dernier Recours, Lève-toi, Per la Vita, Combattre i, uverljivi navijački reprezent, PFA, pesme su koje bih za ovu priliku izdvojio i pohvalio. I ostale valjaju i ne treba ih preskakati jer Armirani Beton šokira, svira i, što je vrlo bitno, evoluira.

Lambrini Girls - Who Let The Dogs Out

Živi performansi na Jutjub kanalu nezavisne američke indi radio stanice iz Sijetla – KEXP, katkad mi otkriju neke vrsne bendove koje nisam prethodno uspeo sam da pronađem u svetu i internetu zatrpanom nepotrebnim sadržajima i informacijama. Pre par godina su to bili Pigs x7, a ovog puta Lambrini Girls, feministički kvir pank-nojz dvojac iz Brajtona. Sećam se da je bio zalazak 2024. i gotovo ceo set im se sastojao od pesama koje će se naći na prvom studijskom albumu najavljenom za početak naredne godine. I tako dolazimo do „Who Let the Dogs Out“, objavljenog u januaru 2025. Na njemu se nađoše sve one numere koje su me u emisiji oduševile - Company Culture, Big Dick Energy i Filthy Rich Nepo Baby. Prva govori o toksičnom kapitalističkom korpo radnom okruženju i jednoj ženi u njemu, druga o maskulinim mačo predatorima, treća o nepotizmu u muzičkoj industriji (u Srbiji bi možda prikladnija bila filmska). Bez dosadnog okolišanja i sveprisutnih štreberskih liričkih akrobacija - direktno u glavu, baš kako pank i treba da se artikuliše. Ne moram da naglašavam da sam se u grupu već na premijerno slušanje zaljubio – isprva u muziku, a onda i nepatvorenu energiju, jasno izražen društveno-politički stav, borbenost i nadr*anost, ma ceo paket beskompromisnosti i iskrenosti. Lambrini Girls postoje od 2019. i kičmu sastava čine Fibi Lani, na gitari i mikrofonu, i basistkinja Selin Masiera-Bošgomez, dok uživo uleću drugi muzičari i muzičarke. Devojke rokaju najjače, velika imena ih pozivaju u goste na koncertima i turnejama, a i ime im na plakatima evropskih festivala sve većim fontom ispisuju. Deluje mi da čvrst stav zbog toga ne trpi. I sudeći po njihovim karakterima, niti će.

Drain – ...Is Your Friend

Amerika poslednjih godina kida jako što se tiče krosovera, doživljavajući svojevrsni rivajval ovog zvuka na raskrsnici treš metala i hardkora. Nekoliko sastava je, po meni, za to zaslužno, tipa Combust, Prowl i, kalifornijska grupa kojoj pripadaju naredni redovi – Drain. Sa radom ovog, uslovno rečeno, trija, upoznao sam se slušajući njihovo prethodno izdanje „Living Proof“ iz 2023. Umalo se i tada nisu našli na top listi, ali su ipak samo dobili počasno priznanje, budući da je ta godina stvarno gorela po pitanju noviteta. No, evo ih sada i ovde sa najnovijim albumom, trećim po redu, „…Is Your Friend“. Izašao je za čuveni „Epitaph Records“, kao i prethodni. Deset ubitačnih traka, među njima i moji aduti - Nothing But Love, Can’t Be Bothered i Loudest In the Room. Na albumu su i stilski nešto drugačije Nights Like These, potpuno na tragu njujorških ikona Madball i melodični pop-pank izlet Who’s Having Fun? Svakako mnogo toga dobrog i vrednog slušanja na ovoj ploči.

Home Front – Watch It Die

Kanada je u kući, ponovo. Ne sećam se da sam bilo kada i bilo gde na jednom mestu imao dva, a kamoli tri benda iz druge najveće zemlje na svetu, ali pravila su tu da se krše. U to ime evo jednog opakog dua iz Edmontona – Home Front, već viđenog na Helly Cherry listi izdanja koja su obeležila godinu. Reč je o novom albumu ove post-pank, njuvejv, sint-pop, butgejz skupine, krštenom „Watch It Die“. Ako ćemo komparativnim metodama, prethodni mi je bio za nijansu bolji, ali je i ovaj odličan. Light Sleeper, Between The Waves i For The Children (F*ck All), samo su neki od bengera, a tu su i, zvukom potpuno drugačije, pomalo i na got tragu, pesme – D.W.A (Dancing With Anxiety) i Young Offender. E to treba čuti. Očigledan je sveukupni uticaj „Second Emire Justice“ drugog post-pank albuma legendarne oi grupe Blitz na Home Front i na moju veliku radost. Okupirao je kold-oi grupe u Francuskoj, metastazirao malo i po istoku i preko okeana, no neka ga, samo neka se širi. Gde ćeš bolje od melanholije i oičine, zajedno? Nigde.

Catharsis – Hope Against Hope

Više od četvrt veka se čekalo – i dočekalo. Novi album legendarnog anarhističkog hardkor sastava Catharsis je pred nama. Bez imalo pompe, gotovo neprimetno izbacili su „Hope Against Hope“ na etiketi njihovog kolektiva „CrimethInc“ i podsetili nas zašto su lektira metaliziranog hardkor zvuka. Bend, uz jednu dužu pauzu, postoji od 1994. i postava je ista od druge polovine devedesetih – pevač Brajan, bubnjar Aleksej, basista Erni i gitaristi Džimi i Met. Na ovom izdanju gostuje više ljudi, kako na vokalima, tako i na pojedinim instrumentima, pa recimo Goša, pevačica više poljskih bendova, vokalno oplemenjuje jednu od meni dražih traka sa izdanja – Power. Pored ove pesme, poseban akcenat bih stavio na najkraću i onu koja otvara ploču - Nocturne, zatim Eremocene i poslednju Last Words. Mislim da su „Samsara“ i „Passion“ kultna prethodna dva albuma grupe, dobili, ako ne ravnopravnog, onda makar dostojnog takmaca. Tako da… vredelo je čekati.
Nemanja Mitrović Timočanin