Reditelj Luka Gvadanjino nije toliko zainteresovan za „rimejk“ Suspirije, jednog od najvažnijih filmova u opusu Darija Arđenta koji је na neki način i definisaо njegov stil, već za reimaginaciju, jedan sasvim drugačiji i pomalo neočekivani prepev koji od originala pozajmljuje samo osnovni koncept. Gvadanjino ne želi da kopira Arđenta, čime bi samo upao u bespotrebni šablon nepotrebnog rimejka, već pokušava da uspostavi sopstvene stilske koordinate koje će ovu Suspiriju učiniti samosvojnim i drugačijim filmskim iskustvom.

I reklo bi se da u tome delimično i uspeva. Osim što time ne dobija baš zahvalan film, niti „ubitačan“ žanrovski film. Za razliku od Arđenta, priča o naizgled naivnoj i nevinoj američkoj devojci koja 70-ih godina završava na prestižnoj berlinskoj plesnoj akademiji koja će se ispostaviti paravanom veštičijeg kulta, koji pokušava da reinkarnira staro veštičje božanstvo, obiluje sumornim tonovima koji gotovo savršeno predočavaju epohu i ambijent, a i sam kvalitet slike, scenografije i kostima naprosto „vrišti“ sedamdesete i taj hladnorativsko-paranoični vajb podeljnog Berlina. Gvadanjinija kao da ne interesuje toliko horor Susprije koliko stil, potreba da film bude kao neko polukošmarno vrelo ispunjeno bizarnim slikama i snovitom tenzijom kroz koju se promaljaju vizije, flešbekovi, jedna gotovo pretenciozna „arti“ potreba da se odmakne od „niskog“ Arđentovog senzacionalizma i da ga se zameni prizemnijim, da ne kažemo umetničkijim postupcima.

Međutim, kada pokušavate od đalo horora da napravite festivalski film, bivate u opasnosti da izgubite ono što je original načinilo voljenim klasikom među poklonicima horora. Otud nova Suspirija pati od predugačkih i besmislenih scena, usporenog i dosadnog ritma koji se tek na momente preseče nekom neočekivanom bizarnošću dok poslednja deonica ne uvede u apsolutni festival ludosti koja je toliko sumanuta da izaziva kompletnu nevericu. Manje-više dosta toga u ovoj Suspriji ostaje na tragu nečeg novog i autentičnog, ali sve dobro guši se pod brutalnim vremenom trajanja, usporenim ritnom, odugovlačenjem i petljanjem oko neke trilerske istrage koja samo odvlači i pažnju i živce od onoga što je trebalo da bude suština. Provlačenje bespotrebnog političkog konteksta, previše „in your face“ feministička dogma i drugi nedostaci čine ovaj film ipak inferironijim u odnosu na original.

Slobodan Novokmet