Paradoksalno, ili ne, „The Perfection“ nije savršen film, ali ima dovoljno nekih iščašenih kvaliteta da iskoči iz aktuelne niskobudžetne žanrovske ponude, iako se sam opire žanrovskim kalupima. Po trejleru bi se dalo naslutiti da je u pitanju neki bizarni horor, međutim film se kreće više u ravni psihološke triler drame koja se žestoko oslanja na percepciju pozicije pripovedača i neka rediteljska rešenja koja nam u izvesnim „premotavanjima“ radnje omogućavaju da sagledamo njenu punu dijaboličnost.

Junakinja Šarlot je bivši muzički vunderkind na violončelu koji je napustio prestižnu muzičku školu kada joj se razbolela majka. Deset godina kasnije, pošto je i sama preživela neku vrstu psihološke torture, Šarlot se vraća u okrilje miljea koji je napustila upoznavši svoju mlađu naslednicu Lizi, devojku koja ju je bukvalno nasledila na pijedestalu najtalentovanije violončeliskinje na svetu. Dve devojke, koje se sreću u različitim životnim pozicijama, ulaze u neku vrstu odnosa i veze koja treba da redefiniše njihovu problematičnu prošlost i najavi zlokobne događaje u budućnosti. Pozitivna stvar u u vezi sa ovim filmom je njegova blaga nepredvidljivost i činjenica da ni u jednom trenutnku nismo sigurni kakvu priču gledamo, ono što u jednom momentu liči na paranoični horor u sledećem se pretvara u rivendž triler sa nekoliko deonica stilizovanog krvoliptanja i bizarnosti kojih se ne bi postidela ni Dženifer Linč u vreme režiranja svog prvenca „Boxing Helena“. Iako se film poziva na osećaj mučnine koji su izazivali „Whiplash“ u svojoj poteri za savršenošću muzičkog izraza kroz bol i žrtvu, ili „Martyr“ u svojoj prikazi ženske patnje i mučeništva, ipak ovaj film obitava u nekoj svojoj stilskoj zoni koja ga ne čini preterano relastičnim i visceralnim, iako nam pruža nekoliko kvazimučnih, ali i bizarnih kadrova.

Slobodan Novokmet