Paper Tigers je novonastali punk/rock sastav iz Rijeke koji se okupio krajem 2017. godine idejom trojice kolega i prijatelja s lokalne demo scene.

Mateo Davidović (Cut The Cord) na gitari, Luka Buchberger (Ishiatz) na bass gitari i Vedran Iskra (Tost) na bubnjevima, postavili su instrumentalne temelje koji su kasnije zaokruženi vokalom i tekstovima Jane Dabo Vukomanović (Officer Down). Zadnji se bendu pridružuje dolazi i Ivan Brajković (Kraj Programa, TOST) kao drugi gitarist, te upotpunjuje postavu i bend pronalazi željeni zvuk. Luka u međuvremenu napušta bend te Paper Tigers nastavljaju sa radom kao kvartet.

Do februara 2020. rade na autorskom materijalu te istog meseca izbacuju prvi (demo) single ‘’Lust For Life’’ kojeg slijedi drugi singl ‘’How Long Is Forever’’, objavljen u martu 2020. Pjesme je moguće preslušati na službenom Youtube kanalu benda.

Bend nastavlja sa radom na novom materijalu, te su u procesu snimanja 4 nove pjesme.


HC: Kada ste napravili bend, koja je vaša želja bila i kakav smisao on ima? Šta to vama znači a šta bi trebalo slušaocima?

PT: Kada je bend nastao motiv je bio stvaranje i sviranje glazbe, vrlo jednostavno. Svi obožavamo glazbu i već smo navikli da nam se glazba provlači kroz sve sfere života, ne možemo zamisliti život bez slušanja glazbe. Kada uzmemo to u obzir jasno je da nam je teško zamisliti da prestanemo raditi glazbu pošto smo svi već neko vrijeme u tome i svirali smo u drugim bendovima s kojima smo nastupali i snimali i sve to što ide uz taj krasan doživljaj sviranja u bendu sa prijateljima. Bend je ujedno izvrsna izlika za druženje i provođenje vremena sa ljudima s kojima dijelimo iste interese.

Ono što bi voljeli da slušatelji uzmu iz našeg benda je da dožive glazbu kao nešto što će ih dodirnuti i ponesti, možda stvoriti osjećaj ‘’ježenja’’ kako se nama dogodi kada čujemo dragu pjesmu. Također se nadamo da će slušaoci nešto osjetiti i povezati se sa tekstovima koji su osobni i iskreni.

HC: Motivi i filozofija benda...

PT: Motivi su stvaranje glazbe, prenošenje i ispoljavanje kreativne energije i stavova, te pričanje priča o svemu što vidimo, što nam se događa ili će se događati. Veliki motiv je live sviranje jer nam je to najdraži dio djelovanja u bendu. Bez toga bend nema svoj pravi smisao, sve dok ne staneš na pozornicu pred ljudima i sa dodatnom energijom predstavljaš ono što se može čuti na snimkama.

Filozofija je iskrenost i svakako možemo reći DIY. Bend sve radi sam, uz pomoć ponekog prijatelja u studijskom smislu. Radimo svoju glazbu, pišemo svoje tekstove, vodimo svoje društvene profile, snimamo svoje video materijale, montiramo ih. Sve polazi i završava sa članovima benda, to je filozofija našeg benda.

HC: U kojoj meri vam je ovaj bend nekakva spona sa društvom i način komunikacije sa istim, u kolikoj vaše lično ispucavanje energije i lično pražnjenje?

PT: Svakako je spona sa društvom i sa ljudima. Bendovi su radi članova živa stvar i potiču komunikaciju i razvoj novih prijateljstava sa ljudima iz raznih okolina putem live nastupa ili preko društvenih medija. Ispucavanje energije je svakako stavka, kada dođemo na probu zaboravimo na probleme i u tome smo 100%, glazba liječi dušu posebno kada izvodiš glazbu koju si sam stvorio.

HC: Koliko je teško okupiti ljude i održati ih zajedno u jednoj ovakvoj priči?

PT: Kada nađeš ljude koji to jednako vole, koji bi napravili sve samo da bend postoji i da bend stvara i svira onda to nije uopće teško. Najbitnije je da su članovi benda iskreni u svojim očekivanjima od benda. Ukoliko se to poklopi, tu nema nikakvih problema. Kod ljudi poput nas, koji smo u glazbi dugo i širimo poznanstva u tom smislu uvijek se poklopi da se nađu ljudi koji su zaljubljeni u to stvaranje i nema drama oko stvari koje nisu bitne za ostvarivanje toga. Ponekad može biti teško započeti i okupiti sve članove ali to se kroz glazbu i kroz današnje mogućnosti upoznavanja ljudi vrlo brzo može ostvariti. Ako se ti ljudi poklope u onim osnovnim ljudskim načelima, bend neće imati problema sa ostajanjem na okupu.

HC: Problemi sa kojima se suočavate kao bend...

PT: Najveći problem s kojima se u današnje vrijeme bendovi suočavaju u našoj regiji je kako doći do prave publike za svoj bend. Iako se iz vana čini da je danas puno lakše doći do slušatelja zahvaljujući postojanju Youtubea, Facebooka, Instagrama, Twittera i ostalih sličnih platformi, to u stvarnosti nije tako. Te iste platforme monetiziraju doseg i zapravo rade to da bendovi moraju plaćati taj doseg. Tu se stvara dosta frustrirajuća situacija gdje se čini da je lako ali zapravo nije. S druge strane, u današnjoj situaciji stanja scene, bendovima je vrlo teško doći do svirki, dogovoriti svirku, spojiti svirke. Sve je manje klubova koji mogu opstati na način da rade svirke u istom broju kako je to bilo nekada a također shvatite da je mlađa publika zakrcana raznoraznim šundovima koji im se serviraju od strane medija i teško je doprijeti do najmlađe publike koja se u najranijim fazama ulovi jako upitne glazbe i izvođača koji ih gledaju samo kao ‘’cash cow’’.

HC: Kome i u kojoj prilici biste pustili vaš bend?

PT: Iskreno, situacije u kojima bi puštali naš bend jesu, primjerice, one gdje izađemo na igralište šutirati loptu na koš i s druge strane stoje klinci sa Bluetooth zvučnicima iz kojih reve šund glazba, tzv cajke i ova nova pošast trap cajki. Dovezli bi se najradije sa autom nasred igrališta i na sav glas puštali svoju glazbu da shvate da postoji nešto drugo od te užasne, dno glazbe.