Kako sam postao... Danijel Sikora Six
Helly Cherry
Danijel Sikora je rodjen 1973. godine u Sesvetama, istočnom kraju Zagreba. Na sceni poznatiji kao Six, svoj muzički ukus gradio je slušajući rock, novi talas i pank rock, koji je verovatno najzaslužniji za njegovo interesovanje da se pomnije posveti muzici.
Iako je neretko "behind the scene", Six je sigurno jedan od stubova regionalne scene. Sledeći redovi će vas uveriti u to.
Još od prve polovine devedesetih svira u bendovima poput Ha Det Bra, a 1997. godine priključuje se emo / post-hardcore bendu Analena. Tih godina sudelovao je u osnivanju već kultnog kluba Močvara. Takođe je jedan od osnivača Moonlee Records, izdavačke kuće koja i dalje deluje u regionu. Kasnije se odlučio oprobati u samostalnom izdavaštvu, te 2009. godine osniva Geenger Records, lejbl koji funkcioniše pod motom ''Awesome new music from the Vukojebina'', ali pored regionalnih umetnika, Geenger takođe izdaje i albume renomiranih stranih izvođača. Pored izdavaštva Geenger Records, Danijel je uključen i u rad Pozitivnog ritma, organizacije koja je najpoznatija po organizaciji festivalskih, ali mnogih drugih kulturnih dešavanja, praćena sopstvenom izdavačkom kućom PDV Records. Ovo je njegova priča...
Kao klinac bio sam dosta izložen glazbi koju su slušali moji starci i bliža rodbina koja nas je posjećivala ili koju smo mi posjećivali. Bilo je tu svega, znam da smo u kući imali solidnu kolekciju ploča i kazeta. Sada mi kroz glavu prolaze slike omota Black Sabbatha, Santane, Bijelog dugmeta, Olivera Dragojevića, Novih fosila, Filma, Idola… Široko se išlo… Ništa od toga nije me toliko impresioniralo, ali urezalo se u pamćenje - bio sam dijete. Sport me više zanimao. Stari se, između ostaloga, bavio i iznajmljivanjem juke-boxeva po lokalnim gostionicama. Imali smo stotine singlica u kući, ali uglavnom se radilo o narodnjacima.
Prekretnica se desila u dobi od nekih 12-13 godina, tada me baš jako načela kazeta Električnog orgazma s albumom "Distorzija". Našao sam je kod susjeda, vršnjaka, s kojim sam nedugo nakon toga i otišao na njihov koncert u zagrebačkom Kulušiću. Mogla je biti 1987. godina, ovako po sjećanju. Došli smo u grad dosta rano. Nas dvojica, klinci sa sela, nismo imali pojma ni gdje je klub, a kamoli kakav je protokol i kad počinje. Lutamo po uličicama tako, pokušavamo instinktom pronaći koncert, kad odjednom prema nama koračaju Gile, Čavke, Švaba i Banana. Zaledili smo se, nismo mogli vjerovati. Mislili smo da idu u Kulušić, pa smo krenuli za njima. Hodali smo za njima desetak minuta, ne znajući da idemo u potpuno krivom smjeru i dopratili do hotela u kojeg su se vratili nakon tonske probe. Okrenuli se i pronašli neku tetu koja nam je objasnila u kojoj ulici je klub. Koncert je bio fenomenalan, naravno - nikad to neću zaboraviti.
Nakon Orgazma došli su U2 i Psihomodo Pop, zatim The Stooges, Ramones, Sex Pistols, Buzzcocks, The Exploited... Tada je počelo fanatično upijanje i ubrzano oblikovanje. Punk, hardcore, metal i sva gomila podžanrova i stilova, pa sve do danas, kada oblikovanja više baš i nema, ali uživanja ima napretek.
Mislim da je crna komedija poprilično odgovorna za moj koliko-toliko uspješan suživot s okolinom. Taj obrambeni mehanizam koji mi daju humor i cinizam - ne znam kako bih preživio bez toga... Ako zbog nečega imam razloga biti sretan što sam rođen na ovim područjima i u ono vrijeme, onda je to svakako mogućnost da odrastam uz filmove Dušana Kovačevića i Slobodana Šijana. Maratonci, Balkanski šijun, Ko to tamo peva - takva remek-djela se u tako kratko vremenskom razdbolju jednostavno više nikada ne mogu ponoviti. Tu je naravno i Terry Gilliam i cijeli Monthy Python opus. Ne izostavljam ni Waltera Hilla i Georgea Millera i njihove akcijske bravure!
Alan Ford na prvom mjestu. Alan Ford pa dugo, dugo nitko.
Čini mi se da me od svih gore nabrojanih formata jedino još pisci i knjige i u ovoj, pomalo odmakloj, dobi još uspijevaju oblikovati. Na svim drugim područjima sam, čini mi se, zaokružio priču - uživam i intenzivno pratim novi film, a još više glazbu, ali taj udarni efekt, što je i razumljivo, već dugo izostaje. Možda je razlog i u tome što sam kao školarac više čitao stripove nego knjige, hahahaha… Imam dosta toga za nadoknaditi, a većinu ću stići tek kad odem u mirovinu… Izdvojio bih svakako roman A Friend of the Earth, T. C. Boylea iz kojeg još i dan-danas svakodnevno izvlačim citat "To be a friend of the earth, you have to be an enemy of the people"! Današnjem svijetu osim Tolstoja i Dostojevskog svakako preporučam knjige Brada Warnera, Keitha Akersa i nenadmašnog Yuvala Hararija.
Na koncerte nikada nisam prestao ići, a i poslom sam još uvijek vezan za tu industriju. Kad se tome pridoda i nekih petstotinjak koncerata koje sam odsvirao sa svojim bendovima - poprilično mi je teško ograničiti se na manji broj onih bitnih. Dozvoli mi da ne odgovorim na ovo pitanje.
Hvala na razumijevanju i pozivu na sudjelovanju u ovoj rubrici! Pozdrav svima od mene - vidimo se kod lijevog zvučnika!
Iako je neretko "behind the scene", Six je sigurno jedan od stubova regionalne scene. Sledeći redovi će vas uveriti u to.
Još od prve polovine devedesetih svira u bendovima poput Ha Det Bra, a 1997. godine priključuje se emo / post-hardcore bendu Analena. Tih godina sudelovao je u osnivanju već kultnog kluba Močvara. Takođe je jedan od osnivača Moonlee Records, izdavačke kuće koja i dalje deluje u regionu. Kasnije se odlučio oprobati u samostalnom izdavaštvu, te 2009. godine osniva Geenger Records, lejbl koji funkcioniše pod motom ''Awesome new music from the Vukojebina'', ali pored regionalnih umetnika, Geenger takođe izdaje i albume renomiranih stranih izvođača. Pored izdavaštva Geenger Records, Danijel je uključen i u rad Pozitivnog ritma, organizacije koja je najpoznatija po organizaciji festivalskih, ali mnogih drugih kulturnih dešavanja, praćena sopstvenom izdavačkom kućom PDV Records. Ovo je njegova priča...
 |
| foto: Zdravko Šavor |
Bendovi, muzičari i albumi
Kao klinac bio sam dosta izložen glazbi koju su slušali moji starci i bliža rodbina koja nas je posjećivala ili koju smo mi posjećivali. Bilo je tu svega, znam da smo u kući imali solidnu kolekciju ploča i kazeta. Sada mi kroz glavu prolaze slike omota Black Sabbatha, Santane, Bijelog dugmeta, Olivera Dragojevića, Novih fosila, Filma, Idola… Široko se išlo… Ništa od toga nije me toliko impresioniralo, ali urezalo se u pamćenje - bio sam dijete. Sport me više zanimao. Stari se, između ostaloga, bavio i iznajmljivanjem juke-boxeva po lokalnim gostionicama. Imali smo stotine singlica u kući, ali uglavnom se radilo o narodnjacima.
Prekretnica se desila u dobi od nekih 12-13 godina, tada me baš jako načela kazeta Električnog orgazma s albumom "Distorzija". Našao sam je kod susjeda, vršnjaka, s kojim sam nedugo nakon toga i otišao na njihov koncert u zagrebačkom Kulušiću. Mogla je biti 1987. godina, ovako po sjećanju. Došli smo u grad dosta rano. Nas dvojica, klinci sa sela, nismo imali pojma ni gdje je klub, a kamoli kakav je protokol i kad počinje. Lutamo po uličicama tako, pokušavamo instinktom pronaći koncert, kad odjednom prema nama koračaju Gile, Čavke, Švaba i Banana. Zaledili smo se, nismo mogli vjerovati. Mislili smo da idu u Kulušić, pa smo krenuli za njima. Hodali smo za njima desetak minuta, ne znajući da idemo u potpuno krivom smjeru i dopratili do hotela u kojeg su se vratili nakon tonske probe. Okrenuli se i pronašli neku tetu koja nam je objasnila u kojoj ulici je klub. Koncert je bio fenomenalan, naravno - nikad to neću zaboraviti.
Nakon Orgazma došli su U2 i Psihomodo Pop, zatim The Stooges, Ramones, Sex Pistols, Buzzcocks, The Exploited... Tada je počelo fanatično upijanje i ubrzano oblikovanje. Punk, hardcore, metal i sva gomila podžanrova i stilova, pa sve do danas, kada oblikovanja više baš i nema, ali uživanja ima napretek.
Reditelji i filmovi
Mislim da je crna komedija poprilično odgovorna za moj koliko-toliko uspješan suživot s okolinom. Taj obrambeni mehanizam koji mi daju humor i cinizam - ne znam kako bih preživio bez toga... Ako zbog nečega imam razloga biti sretan što sam rođen na ovim područjima i u ono vrijeme, onda je to svakako mogućnost da odrastam uz filmove Dušana Kovačevića i Slobodana Šijana. Maratonci, Balkanski šijun, Ko to tamo peva - takva remek-djela se u tako kratko vremenskom razdbolju jednostavno više nikada ne mogu ponoviti. Tu je naravno i Terry Gilliam i cijeli Monthy Python opus. Ne izostavljam ni Waltera Hilla i Georgea Millera i njihove akcijske bravure!
Stripovi
Alan Ford na prvom mjestu. Alan Ford pa dugo, dugo nitko.
Pisci i knjige
Čini mi se da me od svih gore nabrojanih formata jedino još pisci i knjige i u ovoj, pomalo odmakloj, dobi još uspijevaju oblikovati. Na svim drugim područjima sam, čini mi se, zaokružio priču - uživam i intenzivno pratim novi film, a još više glazbu, ali taj udarni efekt, što je i razumljivo, već dugo izostaje. Možda je razlog i u tome što sam kao školarac više čitao stripove nego knjige, hahahaha… Imam dosta toga za nadoknaditi, a većinu ću stići tek kad odem u mirovinu… Izdvojio bih svakako roman A Friend of the Earth, T. C. Boylea iz kojeg još i dan-danas svakodnevno izvlačim citat "To be a friend of the earth, you have to be an enemy of the people"! Današnjem svijetu osim Tolstoja i Dostojevskog svakako preporučam knjige Brada Warnera, Keitha Akersa i nenadmašnog Yuvala Hararija.
Događaji
Na koncerte nikada nisam prestao ići, a i poslom sam još uvijek vezan za tu industriju. Kad se tome pridoda i nekih petstotinjak koncerata koje sam odsvirao sa svojim bendovima - poprilično mi je teško ograničiti se na manji broj onih bitnih. Dozvoli mi da ne odgovorim na ovo pitanje.
Hvala na razumijevanju i pozivu na sudjelovanju u ovoj rubrici! Pozdrav svima od mene - vidimo se kod lijevog zvučnika!