Troy Sanders, Brent Hinds, Brann Dailor i Bill Kelliher neraskidiva su četvorka iz Atlante koja je pošteno osvežila ne samo američku, već i globalnu metal scenu. Kad bi spojili stilove bendova kao što su Yes, Rush ili Pink Floyd s Black Sabbathom i tipičnim američkim ultradistorziranim agresivnim metalom, tada bi možda dobili nešto poput Mastodona. Utemeljeni u deathcore i sludge zvuku svojim su instrumentalnim umećem iskristalizirali specifičan progresivni stil koji se najbolje može opisati kao “mastodonski”.


Mastodon je osnovan 13. Januara 2000. godine, nakon što su se bubnjar Brann Dailor i gitarista Bill Kelliher preselili u Atlantu i na koncertu grupe High on Fire upoznali basistu Troya Sandersa i gitaristu Brenta Hindsa. Primetili su kako jednako cene sludge metal grupe Melvins i Neurosis, baš kao i Thin Lizzy, hard rock bend iz 1970-ih, te su ubrzo osnovali bend Mastodon sa idejom da zvuk bude sinergija dva pomenuta pravca. U intervjuu iz 2009. godine, Kelliher je otkrio da se Hinds, kad je prvi put došao na probnu svirku grupe, “pojavio toliko pijan da nije mogao svirati“.

Grupa je 2000. godine snimila demo snimak na kojem je pevao prvi pevač Eric Saner. Saner je napustio bend nakon samo par meseci zbog privatnih razloga. Nakon što je snimio demo od četiri pesme te sedmoinčni EP koji je objavila diskografska kuća Reptilian Records, Mastodon je 2001. godine potpisao ugovor s Relapse Records. Iste godine bend je objavio EP Lifesblood te godinu dana kasnije svoj debitantski studijski album, Remission, koji je sadržavao singlove “March of the Fire Ants“i “Crusher/Destroyer” (koji se našao i u videoigri Tony Hawk’s Underground). Interesanta trivija je da je na svakom od prva tri studijska albuma zadnja pesma bila instrumentalna čije bi ime bilo povezano sa “Čovekom slonom”.

Ono što je zlata vredno kod ovog benda uporište je u tradicionalnom tretiranju zvuka. Apsolutno nema furke na modernu produkciju, trigerovane bubnjeve, ispoliran sound do nivoa sintetičnosti, gde se ne zna stoji li iza zvuka bubnjeva čovek ili ritam mašina i gde gitarske solaže sasvim gube melodiju usled nekakvih gitarističkih vratolomija. Brent Hinds zvuči poput bendžo svirača koji je ogromni fan Hendrixa i Zappe i koji se uhvatio električne gitare čisto da može džemovati sa bubnjarem Brannom Dailorom. A Dailor je pak, čovek hobotnica koji više zvuči poput metaliziranih verzija starih majstora kao što su Bill Brufford ili Neil Peart nego savremenih humanoidnih ritam mašina karakterističnih za novomilenijUMSKI metal. Ukratko – Mastodon u manirama jam sessiona uvek zvuči krajnje živo, nikad preproducirano i nikad veštački…

…Njihova diskografija stilskom je osobenošću razbila monotoniju metal izraza, a nakon sedamnaest godina delovanja i sedam studijskih albuma bend još uvek oduševljava svojom kreativnošću. Neko se razvodni nakon četiri albuma, neko nakon tri, neko nakon jednog… Mastodon je sa svojim aktuelnim sedmim albumom u krajnjem naponu snage i nekako se čini da bi tako sveži i moćni mogli ostati do daljnjeg. Iz tog razloga je njihova diskografija poređana ne od lošijeg prema boljem, već od odličnog prema vrhunskom.

8. “Call of the Mastodon” (2006.)

Ovaj EP zbirka je pjesama s početka karijere koja bi bila pogodna isključivo za fanove death corea i sludgea. Izdanje definitivno nije za Mastodon početnike. Čisto da se ne bi stekao kriv utisak o zvuku benda.

7. “Remission” (2002.)

Debitantski album predstavlja Mastodon u svom poprilično brutalnom i haotičnom izdanju. Ipak, naznake progresivnosti i stremljenja ka melodiji sasvim su očite pa “Remission” više igra ulogu početka ambicioznosti, a manje definicije stila. Vokale su podielili Sanders i Hinds i retko da ijedan zbilja nešto i zapeva. Album je živa eksplozija i intrigantan produkt perspektivne četvorke koja u sebi ima viška žara i koja izgara za boljim. A to ‘bolje’ stiglo je k’o šamar budali već narednim albumom “Leviathan”. Uz “March of the Fire Ants” ovde se ponajviše izdvaja završni instrumental “Elephant”.

6. “Once More ’round the Sun” (2014.)

U jednom komentaru negde u bespućima weba stajala je tvrdnja, koja se odnosila na ovaj album, kako je ‘pravi’ Mastodon bio onaj ‘stari’ Mastodon, pre nego što su stvari “zašežereni” ’. Možda se i jesu dotakli mainstreama, ali upravo ti “zašećereni”vokalno-instrumentalni elementi i krase ovaj izvrstan album. Umerena agresivnost koja surfuje na moćnoj melodiji pravi je recept ovog Mastodonovog albuma. A ako ćemo baš ići u detalje, tada se ovde zaista i radi o ‘novom’, a ne o ‘starom’ Mastodonu. Kakvi god bili, svejedno razaraju. Pesme poput “Tread Lightly”, “The Motherload”, “High Road” ili “Ember City” za iskočiti su iz kože. A polarizacijom fanova bend samo dodatno dokazuje svoju veličinu. I to još jednim spomenikom od albuma.

5. “The Hunter” (2011.)

Kolekcijom i kombinacijom prog metal pesama i heavy rock numera “The Hunter” je dostojan naslednik albuma karijere benda, ovdje smeštenog na broju 1. Mastodon se “The Hunterom” jasno izjasnio kako ne želi da bude isključivo metal bend. Jesu li se time ‘prodali’? Naravno da nisu. Samo su otvorili prostora za dalja muzička istraživanja u trenu kad se u metalu više nema toliko toga za reći. Uzevši u obzir rokersku “Curl of the Burl”, monstruozno metalnu “Black Tongue”, superprogresivnu “Thickening”, čudnovato emotivnu “The Hunter” i eteričnu “The Sparrow”, Mastodon je budućih muzičkih smerova ‘natukao’ na bacanje. I u kojem god da se odluče dalje kretati, teško da mogu zvučati loše. Ali kad naprave hibrid svega toga, baš kao na “The Hunteru”, tada debelo opravdavaju ime koje su sebi nadenuli.

4. “Blood Mountain” (2006.)

Naslednik legendarnog “Leviathana” zapravo nije nimalo lošije ostvarenje od svog prethodnika. Štaviše, u nekim elementima to je jedan od najboljih Mastodonovih radova. Ali opet, i svi ostali bi se mogli naći u toj kategoriji. To je Mastodon u potpunom elementu ljutog progresivnog metala koji, ruku na srce, nije tako lako slušljiv kao na narednim Mastodonovim albumima i treba malo duže da sedne kako treba. Ali, svako pravo remek-delo teško da uopšte i može biti lako slušljivo. Onaj ko uspešno svari jednu “Bladecatcher” i preživi je na koncertima, tada će sigurno imati šta pričati unucima.

3. “Emperor of Sand” (2017.)

Nije da je na aktuelnom albumu zvuk mekši, već bi se pre moglo reći da je razvijeniji. Ako bi “Remission” bio Veliki prasak, tada bi “Emperor of Sand” bio čitavi svemir sa svim svojim galaksijama i planetama. Sedmim albumom bend još jednom briljira, nimalo zaglibivši u monotoniju . Utemeljen na teškim emocijama usled ličnih tragedija, “Emperor” je iskristalizovao ljubav prema životu, veliku borbu, pobede i gubitke… S muzičke strane to je savršena transžanrovska Mastodonova smicalica teških rifova, jakih melodija i netipičnih struktura pesama. Samo će vreme pokazati je li ovo najbolji album koji je Mastodon ikad snimio.

2. “Leviathan” (2004.)

“Leviathan” predstavlja velik korak u odnosu na debitantski “Remission”. Utisak brutalnog jam sessiona preko kojeg su naknadno snimljeni vokali tamo gde se dalo što otpevati ili izvrištati i dalje je izuzetno jak. No muzika je ovde puno manje haotična nego na prethodnom albumu. Uključeni su i fini akustični delovi ne tako tipičnih akorada, interesantni vokali Brenta Hindsa, a jazzerske ambicije bubnjara Branna Dailora uzdižu Mastodon iz većine ostalih metal bendova novog kova. Ovde se stil donekle definisao, a skice antologijskog progresivnog metala su se ovekovečile u himnama poput “Blood and Thunder”, “Iron Tusk”, “Megalodon” i “Aqua Dementia”.

1. “Crack the Skye” (2009.)

Četvrti album ovih osobenjaka album je karijere (za sada) za Mastodon. Sve je očigledno vodilo u ovom smeru. I brutalnost “Remissiona” i progresivnost “Leviathana” i razrađenije vokalne deonice “Blood Mountaina”, kao i melodijske linije koje ili suptilno ili očigledno prožimaju muzičko tkivo ranih albuma ovih giganata. Od opijajućeg otvarajućeg riffa na “Oblivion”, preko pesme karijere benda – desetminutne “The Czar”, do završnice van svake pameti u vidu trinaestominutnog prog-metal čudovišta “The Last Baron”, “Crack the Skye” upisuje Mastodon u istoriju heavy metala i rock muzike. I to debelim, masnim slovima.

Ivan Krivokuća (Dotkom)