Da su While She Sleeps, posle genijalnog albuma kao što je bio prethodni ’You Are We’ uspeli da snime još bolji, bili bi najveći carevi, na žalost to se nije desilo. ’So What?’ je u suštini rekapitulacija poznatih šablona kojima su While She Sleeps i postali bend kakav jesu, ali ovoga puta posle slušanja istih nema onog oduševljenja koje je bilo primaran utisak sa njihovim prethodnim albumima. Kreativne nedostatke albuma su pokušali da nadomeste produkcionim, pa tako ima pregršt elektronskih zvukova u pozadini, malo škripanja i praštanja, pa čak i trunčica hip hop-a.

Album otvaraju jednom od najboljih numera koju su do sada snimili, ali do kraja ne uspevaju da ponovo dostignu taj nivo euforije koji se osetio sa uvodnom „Anti-social“. Da imam bolji izbor „Inspire“ mi se ne bi svidela, jer krene, pa stane, i tako u krug. Naslovna „So What?“ je, sada već, prežvakana priča koju While She Sleeps neuspelo ponavljaju, previše mek refren koji se nadovezuje na žestoke rifove. Koliko puta na jednom albumu možeš da počneš pesmu žestoko, pa da je prekineš mirnim delom, možeš jednom, dvaput, ali ne možeš tu foru da koristiš u svakoj jebanoj pesmi, samo zato jer je to palilo na prošlom albumu. Sirova „The Guilty Party“ uspeva na trenutak da malo podigne energiju na ovoj pomalo „izgubljenoj“ ploči metalcore skupine iz Šefilda. Po istom receptu snimljena je i naredna „Haunt Me“ koju ubija neispirativni vokal Loz Taylor-a, i refren koji smo već previše puta čuli u njihovim numerama, mada su neki delovi ove numere izuzetno dobri kao celina je neočekivano loša. Možda nije predlog za hit, ali „Elephant“ je jedna od poštenijih numera na ovoj ploči, konkretna, dinamična, jednostavna, više i ne tražimo. Ne bi da ih poredim sa Nickleback-om, ali rock tendecije na ovom albumu su bile krajnje nepotrebne. Melodična „Set You Free“ spada pod kategoriju - ovo vam nije trebalo While She Sleeps. „Good Grief“ ponavlja greške prethodne pesme i nudi percepciju ovog benda za koju nismo znali da postoji, a nadali smo se da ne postoji. Iskupljuju se sa „Back of My Mind“, koja jeste na prokleto isti šablon kao i devedeset posto ovog albuma, čak ima i deo u kome neko pokušava da repuje, ali davljenik se za slamku hvata.

Iskreno mislim da je produkcija uništila ovaj album, pesme su predvidljive, prenatrpane nekim zvukovima koji nemaju smisla, a bend zvuči kao Bring Me The Horizon na steroidima. Ipak, album možda i nije toliko loš kako sam ga ja opisao, možda sam ja imao loš dan pa sam iskoristio ovu recenziju da iskalim bes na nedužnim Englezima.

Mike Stankovich