Amorphis su postali sinonim za velike i moćne melodije. I ovaj najnoviji album ide istim putem i koliko vidim, hvaljen je dosta. A meni nešto tu malo ... pa nije da ne štima, ali mi nešto para po bubnim opnama, ali nikako da nađem tačan detalj, nikako da pronađem tačno što mi to smeta. Trebao sam malo da preslušam diskografiju benda i da ostavim da sve slegne i prenoći dok nisam shvatio što mi to zapinje. Neću više okolišati, nego direktno na problem – i pored ogromne i masivne atmosfere i melodike, pjesme nisu toliko efektne kao na prethodnim albumima, te je suviše produkcijskih efekata koji zamućuju cijelu audio sliku (možda skrivaju pojedine nedostatke, a možda su se momci jednostavno zaigrali malo suviše sa kompjuterom).


Ne želim reći da je prosječan album. Pjesme poput „The Golden Elk“ i „Wrong Direction“ ne može baš svako da napiše, ali, opet, suviše liče na pojedine starije pjesme. I ostale pjesme sa albuma su dobre, ali sve pomalo pate od nedostatka ideja, ili jednostavno te ideje nisu dovoljno razrađene. Sve to odaje malo umornu atmosferu. Obrni, okreni, to mi grebe bubne opne. Za kraj ipak zatvaraju album maestralno sa „Pyres on the Coast“, tako da na „Queen of Time“ ima sasvim dovoljno materijala da se fanovi obraduju, iako je ipak u pitanju manja stagnacija u napretku.

Nego, moram spomenuti akustični solo na „The Golden Elk“ i solo na klavijaturama sa „Grain of Sand“. Ili im je neko u bendu sa relacije Balkan – Turska, ili su bili podosta na ljetovanju na toj relaciji. Poslušajte. Mene je srce imalo udariti. :)

Nikola Franquelli