Sleep - The Sciences



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Album „Sciences“  grupe SLEEP je bio sigurno jedan od najočekivanijih ove godine. Prvim delom jer SLEEP imaju kultni status među ljubiteljima Sabatovskih rifova, a drugi razlog je što se na ovaj comeback čekalo punih petnaest godina ako izuzmemo singl „Clarity“ koji je pre četiri godine izašao za nekakvu kompilaciju.

Sleep je bend koji svira doom/stoner varijantu rocka/metala i tu nema nikakvih mistifikacija. Teško, masno, sporo pa ko voli, nek izvoli... Ono što izdvaja Sleep od mora drugih bendova je njihova beskompromisna „bolinasonastvarštaćekoreći“ i apsolutno odsustvo koketiranja sa trendovima i medijima. Od prvog albuma „Volume One“ na kojem je jedino svirao originalni gitarista Justin Marler, koji se posle izdavanja albuma zamonašio u pravoslavnom manastiru negde na Aljasci (!) (tamo je proveo nekih osam godina posle čega je najnormalnije nastavio karijeru u bendovima The Sabians i aktuelnom Shiny Empire) pa preko „Holy Mountain“ kojim su postavili neke odrednice žanra zajedno uz Kyuss, Electric Wizards i naravno, nasleđe Black Sabbatha i „Jerusalem-a“ i najviše “Dopesmokera" (oba ova albuma se sastoje faktički od jedne pesme) - Sleep je gradio kultni status među fanovima pa ne čudi što su zaljubljenici/zaluđenici u obaj zvuk jedva dočekali kraj aprila da izađe „Sciences“...


Album traje tačno 53 minuta, sastoji se od šest pesama dužine od 6 do 14 minuta sa izuzetkom naslovne koje je više neki intro pun distorzične buke nego klasična pesma. “Marijuanaut’s Theme” osim uobičajenog teksta za Sleep donosi ritam sekciju koja pomera sadržaj želuca i fantastični solo Mata Pike-a kojeg inače zovu “General Maximus of the riffs”. Sa “Sonic Titan” smo mogli da se upoznamo na “Dopesmokeru” gde je na LTD izdanjima ubačena live verzija, ali mi se čini da je taj “zid od rifova” i mantrički repetativni ritam još izraženiji. Fantastični solo je najbolji deo sledeće pesme pod nazivom 'Antarcticans Thawed’, dok “Giza Butler” donosi tako očiglednu posvetu idolu ekipe iz Sleepa (i ne samo njihovom), a zatvarajuću pesmu “Botanist” možemo skoro nazvati baladičnim instrumentalom. Zanimljivost albuma je i što na njemu svira, koliko ja znam, još uvek član Neurosis-a  Jason Roeder, i to se ponegde jasno može i osetiti.

Ova ploča bi mogla biti alternativni put u eri visoke tehnologije i mogao bi biti savršen soundtrack za recimo, šetnju po Marsovim kraterima. Ili bi mogao biti recimo, vaš izbor kako da se odmorite posle napornog radnog dana uz omiljeno piće prosečnog “homo sapiensa” ili već neki alternativni način opuštanja. Šta je od toga tačno, videću. Puštam album ponovo da proverim…

Zoran Popnovakov



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva