Swiss Invaders Balkan Tour
Swiss Invaders Balkan Tour

Pjesme koje mi mnogo znače: Patti Smith – People Have the Power



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Prošlo je 30 godina od objavljivanja jedne od ponajboljih rock pjesama 80-ih i možda posljednje velike i značajne protestne pjesme čiji utjecaj i važnost se nisu smanjili do danas, naprotiv – pojavom klaunova poput Trumpa čak dobiva na važnosti, pitanje je samo jesu li današnje degeneracije spremne obratiti pažnju na nju…

Patti Smith, 2007.
I ova štorija započinje mojim vremenskim putovanjem u dane ponosa i slave, konkretno u ljeto 1988. kada sam još kao srednjoškolac radio kao pomoćni recepcioner u Istri. Bio je to trosmjenski rad, a ja sam volio raditi noćne smjene jer je manje posla, a i možeš koristiti stari kasetofon kojeg smo imali u stražnjoj sobi recepcije. Bila je to drnda od aparata koja je kasete više žvakala nego što ih je puštala [🙂] , pa smo se više koncentrirali na talijanske radio stanice kojih je bilo mali milijun i problem nije bio loš prijem ili šumovi već to što su upadali jedni drugima u prostor i doslovno se „klali“ za eter.

Elem, u gluho doba jedne takve noći, negdje u srpnju ili kolovozu, dok sam tako chillao čekajući kraj smjene, iz zvučnika se prolomila stvar koju do tada nikada nisam čuo: baraž snažnih gitara, bubnjevi poput pomahnitalog vlaka bez strojovođe i ženski vokal koji pjeva kao da je opsjednut. Nešto toliko žestoko i energično da je odudaralo od uobičajenih play lista kojima su dominirali Pet Shop Boys, Whitney, Madonna i ina bratija i sestrija. Sledio sam se kad sam čuo tu stvar, no kako je u pitanju bio noćni program bez voditelja, nisam otkrio tko tu sjajnu pjesmu izvodi. No, za divno čudo pjesma je postala vrlo popularna tako da sam je čuo svake večeri barem jednom, a kroz nekoliko dana doznao sam i ime izvođača i pjesme: Patti Smith i „People Have the Power“.

Meni i mojoj generaciji Patti nije bila nepoznata, što kroz Batinovićeve emisije „Po vašem izboru“ gdje je puštao njezine rane albume iz 70-ih, pogotovo sjajni debi „Horses“, što kroz manje hitove koji su se puštali na radiju poput „Because the Night“ koju je napisala s Bruceom Springsteenom ili „Dancing Barefoot“. U ondašnjim YU rock časopisima tekstovi o Patti su se pojavljivali tu i tamo, najčešće ju nazivajući „kumom punka“ jer su njezina poezija, građanski aktivizam, liberalni stavovi ali i pripadnost kružoku prvih punk bendova okupljenih oko njujorškog legendarnog CBGB kluba izravno utjecali na stavove i teme velikog broja punk i općenito rock bendova.

No, krajem 80-ih Patti je bila u svojevrsnoj polumirovini od snimanja i nastupanja. Njezin posljednji, četvrti album „Wave“ pojavio se još 1979. i nije baš bio najbolje prihvaćen od strane publike i kritike, tako da se Patti posvetila obiteljskom životu u sretnom braku s Fredom “Sonic” Smithom, bivšim gitaristom kultnog detroitskog proto punk benda MC5 i njihovo dvoje djece. I sama klica pjesme nastala je u jednom takvom domaćinskom ozračju negdje 1986. godine kada je Fred ušao u njihovu kuhinju dok je ona gulila krumpir i pripremala večeru i rekao joj: „Tricia, ljudi imaju moć, zapiši to“, na što je ona prvo pomislila „Ja bih voljela imati moć natjerati tebe da guliš ove jebene krumpire“ [🙂] . Ali, ideja je bila posađena.

Idućih nekoliko tjedana riječi su se slagale u njezinoj glavi. Patti je poslije u intervjuima pričala kako im je namjera bila ubaciti duh prosvjednih pjesama 60-ih u modernu protestnu pjesmu koju će pjevati ljudi diljem svijeta za različite oblike građanskog aktivizma. I ona i Fred su bili dio prosvjeda 60-ih (Vijetnam i sl.) kada je kulturni glas mladih aktivista bio veoma jak i htjeli su napraviti stvar kojom će tu energiju i prosvjedni zanos, koji je do 80-ih dosta splasnuo, ponovno aktivirati. Kao inspiraciju koristili su i snimljene govore pastora Jessea Jacksona, a Patti je koristila i neke citate iz Biblije što se u tekstu jako dobro vidi.

Za društveno aktivnu i politički svjesnu osobu sredina 80-ih je bilo dobro vrijeme: hladni rat još je bio u punom jeku, Iran i Irak su privodili kraju svoj dugogodišnji rat, Sovjeti su invadirali Afganistan i proveli se k’o bosi po trnju, Reaganova administracija se uplela u skandal s isporukom oružja Iranu i Nikaragvi, antivladini prosvjedi u Burmi ugušeni su u krvi, a počeli su i prvi studentski prosvjedi u Kini koji će koju godinu kasnije također biti ugušeni u krvi na trgu Tiananmen. U svom tom kaosu Patti je osjetila potrebu napisati osnažujuću i inspirativnu pjesmu koja govori o snazi pojedinca ali i kolektivnoj snazi ljudi da se okupe oko zajedničkog cilja i da zajedno mogu učiniti bilo što. Pjesma se izravno nadovezuje na pjesme najvećeg američkog protestnog pjesnika Petea Seegera ali i na John Lennonovu „Power to the People“ s kojom dijeli sličan naslov i tematiku.

Rad na pjesmi potaknuo je Patti da se reaktivira i krene snimati album „Dream of Life“ kojega je otvorila upravo „People“. Fred je napisao glazbu za nju i zato ona zvuči onako brutalno snažno i u nekom drugačijem aranžmanu i prljavijoj produkciji ona se mogla naći na nekom od izdanja MC5. Album se pojavio u jesen 1988. i dobio je odlične kritike, a naši izdavači nisu dugo čekali već je relativno brzo licencno otkupljen i objavljen i kod nas, a ja sam svoju kasetu kupio u legendarnoj prodavaonici Jugotona iza Supera.

Volio bih da vam mogu reći da je pjesma bila super turbo popularna i ogroman hit koji je poharao top liste, ali avaj – pjesma nije niti stigla na američku listu 100 najprodavanijih singlova, a u Britaniji je dosegnula sramotno nisko 98. mjesto. Međutim, u kritičarskom izboru singlova i albuma te godine Patti je bila pri vrhu, a pjesma će svoj pravi život tek započeti.

Tijekom idućih godina i desetljeća pjesma će pokazati svoju izdržljivost: Fred Smith je preminuo 1994. i nije dočekao da ju vidi kao „posvudušu“ na prosvjednim skupovima diljem Amerike i svijeta, no to se počelo događati, posebice u posljednjih 10-15 godina, u eri Busha mlađeg i danas Trumpa. 30 godina staru pjesmu prihvatili su aktivisti za najrazličitije svrhe, predsjednički kandidat Bernie Sanders ju je koristio u svojoj kampanji (uz dopuštenje Patti koja ga je otvoreno podupirala jer joj je svojim progresivnim, gotovo socijalističkim idejama bio blizak), a popis izvođača koji su ju obrađivali je tko-je-tko pop i rock glazbe: Springsteen ju je izvodio tijekom „Vote for Change” turneje 2004.; Jackson Browne i Tom Morello su ju izvodili na „Get Out the Vote” skupovima 2011., a najsvježiji primjer je verzija Neko Case, k.d. Lang i Laure Veirs koja se puštala na Maršu žena u Washingtonu dan nakon Trumpove inauguracije.

Jedan od najpoznatijih primjera korištenja ove pjesme je onaj grupe U2 koja je na svojoj mega turneji Innocence + Experience Tour 2015. i 2016. koristila ovu pjesmu kao uvodnu glazbu pred početak nastupa. Patti im se pridružila na bini na kraju nastupa u londonskoj O2 Areni u listopadu 2015. te u prosincu u Accorhotels Areni u Parizu, a dan nakon njezinog gostovanja U2 su pozvali The Eagles Of Death Metal da im se pridruže na istoj bini za ovu pjesmu odsviranu u spomen na sve žrtve masakra u pariškom klubu Bataclan  nekoliko tjedana ranije tijekom nastupa Eaglesa.



I sama Patti izvodi ovu pjesmu i dan danas i pokazalo se da dobro funkcionira i s orkestrom i u unplugged verziji i s dječjim zborom… Gledao sam ju na EXIT-u u Novom Sadu u srpnju 2009. pred premalo ljudi i u ranom terminu od 19 sati neprimjerenom za osobu takve važnosti ali primjerenu za festival namijenjen širokim masama koji je tada već gadno skretao prema elektronici i hip hopu. „People“ je došla na red negdje pred kraj jednosatnog nastupa i sjećam se furioznosti s kojom je izvedena, Pattine desne šake stisnute i podignute u zrak dok po tko zna koji put izvodi tu pjesmu, ali s istim onim uvjerenjem s kojim ju je i napisala prije više od 30 godina.



„People“ je pjesma za sva vremena, ali posebno za ovo današnje, no pitanje je ima li danas publike koja ju želi slušati. Današnje degeneracije svoj aktivizam svode na klikanje po društvenim mrežama i organiziranje revolucija iz kućne fotelje i od tih hodajućih zombija očekivati ikakvu reakciju potpuno je iluzorno. Jebiga, većina njih živi u Matrixu i dobro im je tamo, a ova pjesma je zvučna verzija izlaska iz matrice i otkrivanja pravog svijeta u kome živimo.

A negdje početkom 1989., kada sam birao hit godine za prethodnu godinu, „People Have the Power“ je u finalu pomalo neočekivano pobijedila favorizirane „tetkice sa sintisajzerima“ iz Pet Shop Boysa i postala hit godine. Taj izbor simbolički je označio i moj prelazak na „tamnu stranu rocka“ i okretanje više indie i underground zvuku, pa će tako neki od mojih idućih hitova godine u 90-ima biti Ramones, The Stone Roses, Sugar, Dinosaur Jr. itd.

I sve to zahvaljujući drndavom kasetofonu u gluho doba noći u jednom hotelu u Poreču…


Bespomoćni Hadžo



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva