Nikola Vranjković je u ovom trenutku najznačajnija pojava na srpskoj rok sceni. Intenzitet emocija koji izbija iz svakog tona, svakog stiha gotovo svake njegove pesme trenutno nema konkurenciju na ovim prostorima. Dokaz za to je bio i ovaj koncert koji je organizovala gradska uprava Novog Sada u čast dočeka Nove godine po julijanskom kalendaru, a koji sam izabrao da pogledam i pored konkurencije u vidu takvih veličina kao što su Matija Dedić, Zoran Predin ili Laibach, a koji su takođe nastupali sinoć.

Van svih trendova on opstaje, evo već punih dvadeset pet godina, a baza fanova koja i nije tako mala mu je verna i prati ga sve vreme dajući mu bezrezervnu podršku što se i te kako osetilo i sinoć.
 

Elem, malo i o koncertu. Održao se u Novosadskom pozorištu, kapaciteta oko 300 mesta, koja su bila rasprodana dan pošto su karte puštene u prodaju. Sala je kao izmišljena za klupske svirke, akustičnost odlična a bina prostrana i pregledna. Sedmočlani ansambl Nikole Vranjkovića imao je sve preduslove da nam pruži odličan performans, a to je i uradio. Ako bi se služili žargonskim frazama, Nikola i momci su sinoć P O K I D A L I !

Počeli su sa „Maglom“ i „Nikada ti neću više otkriti nijednu tajnu“, pa nastavili sa „hitičnijim“ „Protiv sebe“ i „Dve reči“ gde je publika preuzela ulogu glavnog vokala i uz pratnju benda otpevala gotovo cele pesme. Ne bih da nabrajam redosled odsviranih pesama, ali gotovo cela „Veronautika“ je dobila šansu da se predstavi novosadskoj publici, a najbolje su prošle „Zadrži svoj dah“, „Tajni život suterena“ čiji mi je hipnotički rif još dugo posle završetka pesme ostao u glavi, kao i „Fotelja“ koju su gledaoci opet otpevali umesto Nikole. Od pesama iz Block Out ere zapamtio sam da su svirali još moj omiljeni „Čarobni akord“, „Majdan“ i „ Težak slučaj pakla“. 
 
Bend je sve odsvirao sa vidnom lakoćom i očiglednim dobrim raspoloženjem muzičara, pa nije ni čudo što smo iz psihodeličnih pasaža prelazili u kanonadu gitarskih rifova i nazad tako glatko i sa osećajem da to tako, jednostavno, mora da bude i nikako drugačije. Kad kažem „kanonada gitarskih rifova“ da bi pobliže shvatili o kakvom „zvučnom zidu“ se radilo, reći ću vam da su na bini u nekim trenucima svirane i četiri gitare + bas, jer je klavijaturista Ivan-Kiza Zoranović povremeno svirao i gitaru. Pored bubnjara Vladana Božilovića i basiste Ivana Mihajlovića ritam sekcija je imala pojačanje u vidu perkusioniste Andreja Mladenovića. Gitarski duo su činili nezaobilazni Danilo Nikodinovski i Milan Vučković. Sam koncert je bio pedeljen u dva seta koji su svaki zasebno trajali otprilike sat i po sa pauzom od petnaestak minuta, tako da smo dobili puna tri sata kvalitetne svirke.

Uostalom o sinoćnjem koncertu „Sve što mogu reći, stane u dve reči“ – JEBENO DOBRO!

Zoran Popnovakov