U izveštajima sa svirke koje pišem za „Helly Cherry Webzine“, redovno navodim probleme vezane za posetu u požarevačkom klubu „KB“. Sem kada su u pitanju neka veća, mahom domaća imena u pitanju, prosečna poseta se svodi na dvadesetak mahom istih ljudi. Cena ulaznica se kreće od 150 do 300 dinara, što je otprilike jednako ceni jednog do dva piva. U čemu je tačno problem? Stoji da su mnoga imena, pogotovo inostranih bendova, nepoznanica širem krugu lokalnih „alternativaca“ ali, zar nije poenta čuti nešto novo i to ne putem „Jutjuba“, već direktno - „iz prve ruke“? Da mi je neko krajem devedesetih ili početkom prethodne decenije rekao da će tu, u mom gradu i u klubu u kome sam tokom srednjoškolskih dana (a i kasnije) obitavao, redovno dolaziti gomila stranih bendova (pa. čak i legendarni „Tito & Tarantula“), mislio bih da me zafrkava.

Vadimo se na nemaštinu i manjak keša u džepu, pa ipak je moja generacija (kao i one starije) baš tokom tih istih devedesetih umela da sakupi kintu za ulaznicu i eventualno samo jedno pivo, te da isprati gotovo svako gostovanje. Malo je reći da su i posete bile mnogo, mnogo bolje. No, vremena su se promenila, te je novim štovateljima tvrđeg zvuka odlazak na koncerte gotovo pa nebitan. Uostalom, zašto bi se cimali da po kijametu prevale put do kluba kada na „Jutjubu“ imaju da biraju tuce i tuce materijala snimljenog uživo u HD rezoluciji. Pazare „krmaču“ od dva litra, pljuge i čips, nađu šta ih zanima, zavale se i uživaju. E, tu je najveći problem!


Sve je postalo pozorište. Isti ti ljudi su na svirkama statisti koji samo stoje negde u pozadini i prekrštenih ruku gledaju u pravcu bine bez da se makar malo pokrenu. Nije potrebno šutirati se na silu, ali makar malo klimanja glavom ili mlataranja kosom dajte: sitan jedan znak da se u tom trenutku živi. Zar režanje gitare iz zvučnika, makar ono bilo sumnjivog kvaliteta usled loše obavljenog posla od strane tonca, ne može da pokrene telo? Zar je adrenalin na toliko niskom nivou da penzioner sa šetelicom deluje življe i agilnije?

Ortaci i kolege iz drugih bendova, koji bi trebalo da budu najveća moguća podrška, veoma često budu prvi koji zakažu. To što neko stane ispred bine i ne udostoji se da na kraju smene aplaudira, makar iz kurtoazije, je  mnogo gore nego da nije došao. Ako je toliko teško izvaditi ruke iz džepova ili viknuti nešto odobravajuće, onda čemu busanje u grudi da se borite za scenu?  Danas je „aktivan“ mali milion prosvetljenih andergraund boraca, jakih samo na rečima koje iz mira svojih spavaćih soba ispisuju po socijalnim mrežama.

Imao sam prilike da razgovaram sa organizatorima svirki, ljudima koji prodaju karte na ulazima i sa članovima bendova i iz Srbije i iz inostranstva i svi govore veoma slične stvari: stanje je teško i treba uraditi nešto što će uspeti da privuče pažnju šire publike, plus je potrebna solidna doza sreće da se to uradi u pravom trenutku. U konzumentskom vremenu i društvu, izvođač je kao aplikacija za mobilni: zanimljiva tokom određenog perioda. Ako je besplatna - tim još bolje. Jer, u metalu para i ovako i onako nema, te bend neće propasti ako mu dve ili tri osobe ne plate tih 200 dinara za ulaznicu. Bolje je popiti koje pivo više, eventualno vinjak i putem telefona slušati „Raining Blood“. Tako prosečan „fan“ razmišlja.

Čak i ti čuveni ortaci ne mogu da pokažu da to zaista i jesu i da plate punu cenu ulaznice, već traže da uđu besplatno, kao da su  neka vrsta zaslužnih građana. Natežu se, cimaju, očekuju VIP tretman i uvek se nađu uvređenim kada pokušavate da im objasnite da neki red postoji. Ako tokom cele svirke ljuštite pivo za pivom, niko nema prava da vam bilo šta prebaci, jer vi sa svojim novcem možete raditi šta god da želite. Ali, ako za to i za cigarete možete da se uhvatite za novčanik, a za pišljivu ulaznicu ne -  onda definitivno imate neko pogrešno poimanje stvari! Uzgred, mnogi kojima je plaćanje karte približno jednako odlasku na prisilan rad, a koji su takođe u sviračkom svetu, uopšte ne gledaju blagonaklono na one koji se ponašaju slično njima. Deluje licemerno? O, da.

Pitaće neko: „A, ti baš uvek platiš ulaz?“ Da, ja uvek platim ulaz, makar na svirkama u lokalnom klubu, jer tu izlazim čitav svoj život i znam šta je osnovni red. Ako osoba koja prodaje karte ne želi da mi naplati kartu, ja ću ga častiti makar jednim pićem jer je to minimum koji zbog svog akta zaslužuje. Ako dobijem akreditaciju za svirku sa strane, trudim se da napišem što više i što bolje stilski mogu, jer je to tada moj posao. Kada sam plaćam ulaz, zaslužujem puno pravo da ništa ne napišem. Ako neki nisu znali, nije samo raport sa koncerta vid podrške, već se ona iskazuje i kada se popriča sa ljudima koji nastupaju, kada se podele mišljenja, malo se prodiskutuje o svemu i svačemu uz pivce. Bolje je, iskrenije i svrsishodnije na takav način pokazati ljudima da ceniš i poštuješ to što rade, nego da u prvom redu stojiš kao kip tokom čitavog nastupa.

Antonio Jovanović