Dark side of the moon

    
     Soundtrack ,, Obscured by clouds“ snimljen je za svega tri nedelje i doneo je novi duh vedrine fantastičnog , neposrednog i energičnog rokenrola , zvuk i silinu izvorišta , veoma inspirativno i zadivljujuće sveće ostvarenje  benda Pink Floyd rasterećeno naslaga psihodelične prošlosti i grandioznosti ideja ... Ali već sa narednim albumom vraćaju se njihove stare navike i težnja ka perfekcionizmu , monumentalnosti i dubinskoj analitičnosti svakog novog projekta ... One oduzimaju dah nekadašnje spontanosti i želje ka hrabrom eksperimentisanju ... Tako je najveći deo 1972 . Floydima prošao u snimanju novog albuma Dark side of the moon – perfekcionizam benda dosegao je vrhunac . Utrošeni su meseci snimanja da bi se svaki snimak do najmanje pojedinosti učinio besprekornim . Prema rečima svedoka , pred kraj devetog meseca snimanja Floydi su bili konfuzni i sicrpljeni , bez jasne vizije o finalizaciji albuma . Na kraju su bili primorani da u pomoć pozovu producenta sa strane – Chrisa Thomasa , sa namerom da sredi stvari dovrši album ... Najzad , početkom 1973 . album je završen i marta meseca promovisan je na specijalnoj priredbi u londonskom Planetarijumu ...

      Basista i glavni muzički kreator benda Roger waters je ploču opisao kao mnogo drugačiju od svega što smo ranije uradili . Tematski je mnogo lakša za razumevanje . Ideja koju pokušavamo da prenesemo nije složena u previše otkačenom paketu . Nije to loša ploča, iako to ja kažem ... I publika i kritika su bili oduševljeni . Album se neviđeno dobro prodavao od samog starta. Rezultat svega je činjenica da je postao prvi američki album broj jedan Pink Floyda i da se bez prekida zadrđao na britanskoj top listi više od dve godine. Turneja koja je usledila bila je spektakularna ...

     Prestižni časopis ,, Roling stone“ je bio oduševljen pločom . Njihov recenzent je napisao o Floydima sledeće : Eminentni techno-rockeri ... barataju arsenalom zvučnih efekata rafinirano i istančano . Razvili su stil koji je kadar da izdrži njihovo zaslepljujuće i potencijalno poražavajuće zvučno čarobnjaštvo . Zvuk je bujan i višeslojan , a ipak ostaje čist i strukturisan . Poseduje izvesnu grandioznost koja prevazilazi običnu muzičku melodramatičnost i koja se retko nalazi u rokenrolu . Britanska Ilustrovana rok enciklopedija donosi sledeći prikaz albuma : Bio je to njihov magnum opus – album koji kasnijim poklonicima u stvari simbolizuje Pink Floyd . Grupa se pozabavila pritiscima , ludostima i smrću u savremenom društvu ; sve je to prikazano uz pomoć jedne od najsavršenijih produkcija koja se ikada pojavila na ploči . Cinici su tvrdili da je za uspeh albuma u velikoj meri odgovorna briljantna produkcija – stereo polucija za hi-fi snobove na celom svetu – no bilo bi nekorektno uskratiti grupi priznanje na značajnom domašaju . 

     Za fantastičan omot albuma ( čuvenu prizmu na tamnoj podlozi kroz koju se prelama zrak svetlosti) bili su zaduženi legendarni ,, Hypgnosis“ , legendarni umetnički tim na čelu sa prijateljem iz Kembridža – Stormom Torgersenom, deo Pink Floyd magije ,  a za sam sadržaj i koncept ploče Roger Waters – od ovog albuma Floydi lagano sleću na planetu Zemlju i vremenom postaju sve pristupačniji ... Socijalna kritika savremenog sveta , sa svim njegovim licemerjem, lažima , nasiljem , smrtnošću, nehumanošću , kultom novca , gramzivošću i brojnim gadostima postaje ključnom temom završnog dela Pink Floyd opusa , obuhvatajući albume od ,, Dark side of the moon“ do ,, Final cut“ ... Vremenom sve više postaju pratećim bendom Rogera Watersa ( pre svega kao muzička podloga njegovom novom idejnom konceptu zaogrnutom žestokom socijalnom kritikom savremenog sveta)  - iz fokusa interesovanja lagano nestaju nekadašnje psihodelično čudaštvo i želja za muzičkim eksperimentisanjem , muzičkim progresom ... Muzika i dalje ostaje vrhunska , ali se draž nekadašnje neizvesnosti , nepredvidivosti i individualnih kreativnih uzleta vremenom sve više gubi – do trenutka konačnog Wrightovog odlaska tokom snimanja albuma ,, The Wall“ ...
     Speak to me – breath in the air , uz otkucaje srca , krik i smirujuće tonove uvode nas u priču o ,, tamnoj strani meseca“ ... Nelagoda i nemiri savremenog čoveka izviru iz svakog ,, kadra“ ove lucidne i dramatične Pink Floyd priče o modernom bezosećanom i gramzivom društvu – bez humanosti i solidarnosti , kao i haosu koji proističe iz takvog načina života – ležerni vokal Gilmoura ralaksirajuće deluje kao upliv bilo kakve nade , ali ga On the run dodatnim ubrzanjem i konfuzijom uzaludnosti ,, bekstva“ demantuje ... Nema izlaza iz začaranog kruga smrti jer ,, vreme“ satire i uništava sve pred sobom – pokušan bekstva je uzaludan i nestaje u jezi dosade , monotonije , prolaznosti i konačne smrti pred kojom sve takozvane trajne vrednosti gube smisao ... Vreme otkucava i otvara se prostor za fantastičnu , dramatičnu Time , osvrt na ljudsku prolaznost , uzaludnost , tren postojanja , dosadu , trivijalnost i izlišnost samog postojanja ... uzaludnost svih velikih misli , radnji , snova ... Floydi lagano grade priču na talasima genijalne produkcije – ubedljiv Gilmourov vokal , sa dozom sete i neverice plovi na talasima muzike i kulminira u briljantnoj gitarskoj solo deonici , arhitektonskom zvučnom savršenstvu i nesebičnoj dozi melanholije koja nudi ,, tamnu stranu meseca“ ... The Great gig in the sky uzleće na nebesa fantastičnim , hipersenzibilnim ženskim vokalnim soliranjem , dramaturški produbljujući album , senčeći ga i dajući mu dinamičku nesputanost , na trenutak pronalazeći unutrašnji mir i pomirljivost čoveka sa sudbinom koja mu je data, neosetnim bolom jača se iznutra i nestaje ... Zvuk registar kase i jednoličnost , bezdušna monotonija života vrednovanog besmislenom količinom novca , iznova navlače pesmom Money zastor sprečavajući svetlost života da makar malo ulepša ljudsku sudbinu i stvarnost ... Muzički uzbudljiv i dinamičan komad , naglašen čudesnim , neuobičajenim ritmom i kristalnim zvukom saksofona , promenama ritma, džeziranim deonicama i jakom emocijom , ,,Money“ briljira kombinacijom žestoke kritičnosti i ironičnosti teksta kao i uzburkanošću melodije – vokal Gilmoura dovoljno je ubedljiv i agreasivan ... Treptaji i ludilo savremene materijalističke civilizacije ( bez duše i duhovne vertikale) izbijaju ispod naslaga ustreptale uskomešanosti i haosa ljudske užurbane svakodnevnice , nihilistične do nivoa nehumanosti i opšteg grebanja za životni prostor – bez pardona, saosećanja , milosti i solidarnosti među ljudima ... Smirujućim tonovima i prelivima savršeno producirane Us and them Floydi nude kontrast i katarzično pročišćenje , preko potrebnu harmoniju i unutrašnji mir , lepotu samu po sebi , umetnički zanos koji se uzdiže iznad zla gramzivosti , perfidnosti , licemerja , zlobe i zla , ljudske destruktivnosti i odsustva bilo kakvog osećanja ... Slapovi kontemplativnih akorda izviru iz Pink Floyd kuhinje duše i vraćaju dostojanstvo opštoj posrnulosti čovekovoj , pretapajući se sa još jednom harmoničnom i višeslojnom temom  - Any colour you like , predivnim sazvučjima tonova i boja , tako iskričavom , čistom, ehoom produkcije razloženom na slapove i talase zvuka koji neprestano naviru i ispunjavaju prostor obiljem predivnog zvuka ... Sve se na kraju pretapa u jedinstvenu celinu i mrak Brain damage , Watersovo epohalno finale jedne uznemiravajuće i kritikom prožete priče o svetu oko nas i njegovim lutanjima ... Na samom kraju dolazi do totalnog pomračenja – Eclipse je bolna spoznaja da ne postoji samo tamna strana meseca , već da je on u potpunosti taman ... Otkucaji ljudskog srca bude poslednju nadu da će uprkos totalnom mraku i gadostima ono jedino uspeti da izdrži sve pritiske i ludilo sveta , ostavljajući čoveka u igri barem još neko vreme ... 

     Propratna američka turneja i veličanstveni nastup u londonskom ,, Earl’s courtu“ doveli su priču o albumu do logičnog vrhunca : vrhunska high – tech predstava napravila je od benda neponovljivu scensku atrakciju , neku vrstu simbola za savršen tehničko scenski nastup ...

Is there anybody out there?

   Nakon epskog ,, Dark side of the moon „ albuma , uspešne američke turneje i koncerata po Britaniji , Floydi se na duže vreme povlače sa scene ...

... Stvarno je bilo teško okupiti se pored svih tih praznika fudbala i dobrog provoda , rekao je relaksirani Gilmour krajem 1974. , ... Prošlog juna kada smo se vratili sa poslednje američke turneje , odlučili smo da uzmemo odmor . Iz nekog razloga potrajao je duže nego što smo očekivali , oko 8 ili 9 meseci . Svi smo smatrali da je ,, Dark side of the moon“ dobar paket , da se pojavio baš u pravom trenutku i za izvesno vreme izgledalo je da nema nikakvog smisla nastaviti . Dušebrižnici i štampa počeli su već nagađati da bend ima pravih problema u snimanju materijala koji bi se mogao meriti sa prethodnim , ali ... Pre nego što je stigao pravi odgovor na ,, brigu“ neuništivih spletkaroša , bendu je sinula još jedna ideja iz paketa tzv . odbačenog materijala, jedna od retko otkačenih čak i po njihovim čudesnim merilima . Floydi će pokušati da naprave album sa radnim naslovom Household objects , koji je trebalo u celosti da bude napravljen od muzike proizvedene na nemuzičkim instrumentima ... Ubrzo su odustali od te bizarne ideje , jer se izvorna koncepcija zamišljene ,, muzike“ izgubila negde između beskraja traka , eho mašina i dvadesetčetvorokanalnog studija . Ideja da stvore ,, uradi-sam-album“ sa nadom da će ljudi kod kuće stvoriti sopstvenu muziku uz pomoć kućnih predmeta , po uputstvima i idejama naznačenim na omotu ploče , ipak je bila suviše čudna i za same Floyde ... Umesto toga Floydi početkom 1975 . ponovo ulaze u studio i nakon šest meseci rada kreiraju novi album . Bio je to čuveni Wish you were here ...


     U promotivnom materijalu za novi album pisalo je sledeće :  Glavna kompozicija je posvećena Barrettovom duhu i ludilu koje se još uvek mota oko benda ... Očigledno da su Floydi vremenom shvatali da svako nosi ludilo u sebi i da ga treba iskoristiti na najbolji mogući način , pre svega kreativni . Taj osećaj stvoriće još jedan sjajan Pink Floyd album , sa antologijskom kompozicijom , besmrtnom – Shine on you crazy diamond , dugom , atmosferski i senzibilno impresivnom poemom , pesmom po kojoj će ih većina ljudi pamtiti ... Podeljena u dve veće celine na A i B strani ploče i nekoliko zasebnih delova unutar njih ona otvara i zatvara album . Kreće se lagano , nošena kontemplativnom, elegičnom melodijom Wrightovih dirljivih klavijatura , osenčena dozom vanvremenske tuge , čudesne melanholije opraštanja i usamljenosti , daljine i slutnje , razvija se dinamikom vlastite unutrašnje logike , gradi atmosferu strahopoštovanja čudesnimsmirujućim duhom Gilmourove senzibilne gitare i dubinskim dodirom ritam sekcije , nošena smirujućim solo partijama gitare koja setno i prigušeno jeca , priziva duh beretovske prošlosti i žal za izgubljenom spontanošću , jedinstvom , prijateljstvom ... Kao neka bolna i neizreciva tajna duše ona se prostire nepreglednim prostranstvima jedinstvenog Pink Floyd univerzuma , pretvarajući se na momente u jezivi , katarzični krik – bespomoćan , setan , nostalgičan, sentimentalan ... Gilmour naprosto briljira gradeći kao vrhunski arhitekta čvrstu strukturu i mekoću atmosfere ove jezivo setne i bolne poeme ... Bila je to muzika koja doista dira dušu , neka nova vizija blues dodira u nekom novom Pink Floyd avangardnom duhu ... Watersov sjajan tekst ( propraćen na početku pesme ludilom osmeha i asocijacijom na ,, ludog dijamanta“ , njegov čudesni sjaj i auru koja ih večno prati bez obzira na njegov odlazak) , grčevito otpevan i proživljen pretapa se na kraju prvog dela duge kompozicije u briljantni solo na saksofonu i pozadinsku , dinamičnu pratnju benda ... Legenda ili istina – svedoci tvrde da se za vreme snimanja albuma Syd Barrett pojavio nekoliko puta u studiju ,, Abbey road“ u gotovo neprepoznatljivom fizičkom i mentalnom stanju – neizmerno ugojen i obrijane glave i obrva ( taj će izgled i jeziva slika poslužiti kao motiv prilikom formiranja lika posrnule rok zvezde – Pinka , u filmu ,, The Wall“ , četiri godine kasnije , još jednoj priči o ludilu, genijalnosti i usmljenosti velikih ljudi) i psihički odsutan za bilo kakva spoljašnja dešavanja ... 

     Nakon dirljive i setne posvete Sydu Barrettu i njegovom čudesnom duhu bend ,, uskače“ u kandže ,, zabave“ i njenu mašineriju za mlevenje ljudi radi pravljenja novca – Welcome to the machine mračnim i jezivim tonovima , punim rezignacije , depresije i besa veliča čari ,, šou biznisa“ , odajući unutrašnjom melodijskom slikom upravo onu atmosferu koja će obeležiti naredni album Pink Floyda - ,, Animals“ ... Mehanički, bezdušni , bezlični i turobni zvuci obuhvataju jetkost Watersovog vokala , vukući sve na dno tame i propasti ... Bezdušan i gramziv svet podmuklih i zlih licemera naslikan je sumornim tonovima i zloslutnom atmosferom Wrightovih klavijatura , vizuelno nalik delu likovnog maestra Edvarda Munka - ,, Krik“ ... Gilmourov uvod u Have a cigar bukvalno varniči energijom i predanošću svirci , prodirući do srži rezantnošću i oštrinom ... Briljantan i težak komad ... Utisak još više pojačava naslovna tema – Wish you were here lepotom akustike i vokala . Dirljivo , gitarski i emotivno više nego moćno , vrsna kombinacija dvaju velikih ljudi i talenata – Watersa i Gilmoura , sa briljantnom melodijom , zanosom i lagodnim stilom – verovatno najbolje Gilmourovo Pink Floyd izdanje , suva esencija , emotivni uragan prepun duše i čistote nevinosti ... Drugi deo epske ,, Shine on you crazy diamond“ zaokružuje album kao celinu i vraća slušaoca na početak ( u dobrom konceptualnom Watersovom maniru , potrebi da se sve dovede do perfekcije i zaokruži epohalnim finalom) priče o sjaju ludog dijamanta i želji da se vrati u punom , ljudskom i kreativnom sjaju ... Svetlucajući kao odblesak na talasima jezera dirljive melanholije , Pink Floyd poema veličanstveno odlazi tragom večnosti i legende u nama nepoznate svetove ... Duh Syda Barretta i kreativnog ludila još jednom je nagnao Floyde na novi kreativni pomak i uspeh koji će ih ovekovečiti u holu neprevaziđenih ...
... Ako te nije briga za ono što mi se događalo , a ja ne marim za tebe , koračaćemo krivudavom stazom dosade i bola , povremeno dizati pogeld kroz kišu , pitaćemo se koga da okrivimo i gledaćemo za svinjama u letu ... , pevao je Roger Waters na početku novog Pink Floyd albuma , početkom 1977. godine . Tematski , bio je to nastavak društvene kritike u orwelovskom stilu započete na prethodna dva albuma , kritike koja se dešavala u vreme mahnite najezde ciničnog i oštrog pank pokreta , povratka rokenrola nakon godina izdaje bazičnom buntu i zvuku ... I mada je bilo dosta kritičara koji su se silovito obrušili na Floyde kao još jednog rok dinosaurusa , prezasićenog slavom, novcem i bezidejnošću , koji nema više šta da kaže , istina je bila sasvim drgačija ... Postoji anegdota , iz potonjih vremena ( negde iz devedesetih) kada su novinari pitali Watersa kako gleda na pank pokret iz sedamdesetih i njegovu žestoku kritiku svega pa i bendova poput Floyda. Opor i ciničan , kakav već jeste , Waters je uzvratio duhovitim odgovorom : Pank? Nisam  ga primetio ! Kada je bio pank?

      Životinje su predstavljale novi konceptualni Watersov ( pardon , Pink Floyd) album – basnu ( pesme su govorile o svinjama , psima i ovcama , jasno aludirajući na ljude i njihove postupke ) tj . kritički osvrt na ludilo , paranoju , licemerje , dosadu i apsurd savremenog sveta ... Mračni tonovi očaja i depresije , beznađa i ogorčenja boje ovaj mračni album crnim i sivim tonovima , zadirući u samu srž ignorisnog i prećutkivanog problema . U stilu Orwellove Animals farm bend na čelu sa Watersovom socijalnom satirom secira moderno društvo i osvetljava ga oštro iznutra , dočaravajući dugim instrumentalnim pasažima atmosferu nehumanosti i nesolidarnosti , kao i bezočne zlobe koje su odraz praznih i zatrovanih ljudskih duša ... Glasom punim gorčine Waters se nemilosrdno obrušava na licemerje i apsurd gramzivih sistema , dajući kroz metafore jasnu sliku iskonstruisane društvene ,, idile“... Industrijski kompleks polunapuštene i depresivne elektrane u Londonu sa omota albuma ,, Animals“ deluje brutalno očajno , kao da je napravljen u stilu nacističkih koncentracionih logora – bez ikakvih mogućih naznaka ljudskosti i nade ... Groktanje svinja na početku numere Pigs ističe ogoljeno atmosferu okoline u kojoj živimo – proždrljivost, podmuklost , nebriga za druge ljude, bezosećajnost i cinizam, pohlepa i smard koji dolazi iznutra ( sa mesta gde je nekad postojala ljudska duša i saosećajnost) razarajuće deluje na ljude , stvarajući haos iz kojeg nastaju nasilje , ratovi , beda , patnja , beznađe i konačni čovekov pad . Dok jedni ( statistička manjina) grokću i množe se u nedogled matematičkom progresijom od sile i prežderanosti , većina , sasvim normalnih ljudi , umiru od gladi , očaja i totalnog beznađa , bez budućnosti i elementarnih ljudskih prava na život ... Muzika benda je u potpunosti u službi lirike i uglavnom bez naglih , eksperimentalnih zaokreta i promena ili pak svega onog ,, kosmičkog ludila“ koje je karakterisala bend u ranoj , početnoj fazi rada ... Ona svojom moći dramatike naglašava atmosferu raspadanja , sivila, truleži i kraha jedne materijalističke i isprazne civilizacije , društva modernih robova i praznih , licemerni , ljigavih priča bez dela ... Teške tonove i mrak pesme Pigs donekle raspršuje Gilmourova solaža i lagano dizanje tempa , koji bar na trenutak rasteruje teške oblake nadvijene nad Londonom i svetom ... Gotovo istovetna je i situacija sa pesmom Dogs ... Pesmu Sheep otvara klavirska melanholija , ponor sivila koji usisava svaku mogućnost akcije i nade , a onda se tempo donekle podiže i kreće putem iskričave vožnje uz Watersov vokal , ritmičko gruvanje i snažne uzlete Wrighta i Gilmoura koji postaje sve manje primetan na albumima Floyda ... 

     Oblaci beznađa i depresije toliko su zgusnuti i zagađeni izduvnim gasovima zaprljane ljudske duše da ih ništa ne može razbiti ili bar na momenat odagnati ... Bilo kakav nagoveštaj nade ne nalazi mesta na albumu ,, Animals“ – Waters osteje dosledan u stavovima do samog kraja albuma ( pa i karijere , ispostaviće se vremenom , kao svaki pravi umetnik i čovek) . Ostatk benda , nažalost , vremenom je pokazivao sve manje inicijative i kreativnih ideja , odrađujući muzički deo posla standardno dobro i uglavnom rutinski – bez nekadašnje lucidnosti , žara i ideje ...

     Akustični Watersov uvod sa ,, Pigs on the wing 1“ , akustični Watersov kraj sa ,, Pigs on the wing 2“ i suština koncepta je zadovoljena u potpunosti i do samih krajnosti ... Znaš da brinem šta se tebi događa , i znam da brineš za mene i više se ne osećam usamljenim ... , odjavna je špica i mogući tračak nade za posrnuli svet bez ljubavi ... Bilo je to pre mnogo decenija , u ,, zlatno „ doba pre svih mogućih kriza i ratova , raspada mehura od sapunice laži i licemerja ... Vizionarski ili ne , ali od jačine današnjeg groktanja moćnika vapaj unesrećenih danas se gotovo i ne čuje – povezani globalnom mrežem ( u suštini novom , tehnički uznapredovalom varijantom bodljikave žice mesta za koncentrisanje nepodobnih) , sami u gomili ljudi umiru od bede ,, zbrinuti“ pred očima Velikog Digitalnog Brata koji nas sve posmatra.

The Final cut

     Vrhunac kritičkog opusa Pink Floyda objavljen je 30 . novembra 1979 . , u vidu duplog , novog konceptualnog albuma The Wall , nove monumentalne epske avanture sa ubitačnom Floyd krstaricom i socijano kritičkom intonacijom nošenom dahom Rogera Watersa ... Nakon epskih devetomesečnih radova pojavio se ,, Zid“ ( nešto kasnije i kao film nastao u saradnji sa bitnim filmskim režiserom Alanom Parkerom – pod istim nazivom, Watersovskim scenarističkim angažmanom i Bobom Geldofom , tadašnjim liderom benda ,, Boomtown rats“ u naslovnoj ulozi propale muzičke zvezde – Pinka(Barrett) ili alter ega Rogera Watersa i njegove tragične mladosti i odrastanja bez oca poginulog u užasu Drgog svetskog rata) ... Bio je to na neki način album koji je zaokružio na epohalan način Watersov koncept sagledavanja modernog sveta iz socijalno kritičkog ugla i počeo da ruši sve zidove koji nas razdvajaju i del , deset godina pre zvaničnog pada najvećeg zida podele – Berlinskog zida ... Bio je to još jedan Pink Floyd ,, magnum opus“ , jedan od najbitnijih , krucijalnih albuma sedamdesetih godina 20. veka , glavni zamajac Watersove solo karijere i album koji je doneo kultni hit singl (prvi singl Floyda nakon deset godina , u Britaniji) – Another brick in the wall i niz ništa manje značajnih pesama poput : One of my turns , Don’t leave me now , Confortably numb , Hey you , In the flesh , Run like hell ... 

     Bio je to Watersov bolno emotivni osvrt na traume iz detinjstva ( kada je izgubio oca u strahotama Drugog svetskog rata) , priča o odrastanju , beznadežnom obrazovnom sistemu ,, ispiranja mozgova“ , kontrole uma i pretvaranja ljudi u mentalne robove , priča o zlu nacizma , bezdušnosti sveta , neurozama i psihozama , usamljenosti i frustracijama, duševnim lomovima i svim mogućim zidovima koji nas izoluju , dele i oslabljene slamaju ... Bio je to njegov duševni i emotivni odušak , duhovni ventil za sve pretrpljene strahove , poniženja i patnje današnjeg čoveka u kandžama agresivnih ideologija, interesnih grupa i sistema koji sa nehumanim , satanističkim osnovama pretvaraju ljude u potrošnu robu , biomasu, bezosećajne i nihilistične očajne kreature podložne svim vrstama manipulisanja – praznih glava, džepova i duša ... Još jednom mračni i depresivni tonovi , uobličeni i naglašeni brutalnim scenama nasilja , ratnih razaranja, duševnih lomova i tužnih dečačkih snova boje atmosferu Pink Floyd albuma , secirajući iznutra i spolja nimalo optimističnu , jednom rečju licemernu i zlu stvarnost ... Drugu stranu iste priče, naličje ili lice predstavlja tužna i nihilistična priča o ludilu i propast bivše rok zvezde – Pinka, i njegove frustracije , skretanja i ludilo koje vremenom prerasta u nasilnost i destrukciju ... Maestralni Bob Geldof prosto briljira u dvostrukoj ulozi , licu i naličju jedne te iste medalje savremenog svta bez osećaja solidarnosti, ljubavi i Boga...

     Odrastanje uz majku , bez oca koji je poginuo kao samo još jedna cigla u zidu bezdušnog društva , prošarana je brutalnim scenama stradanja , bolnih sećanja , košmara , usamljenosti ... Tata , šta si to ostavio za mene ... sve u svemu to je samo još jedna cigla u zidu ... Posledice bezumnog rata su pogubne – razoreni ljudski životi , razorene porodice , nebriga za pojedinca i atmosfera bez ljubavi , saoseććanja i topline ... Usamljenom dečaku ostavljena su samo bleda sećanja i svet izgrađen maštom , maštom nesretnog odrasatnja ... Uteha od licemernog društva samo je besmislena zahvalnica poginulima , mrtvo slovo na papiru – od novog obećanosg sveta ostali su samo bol i laž , zastava Britanije čiji se crveni , engleski krst pretvara simbolično u krv koja se sliva u šaht otpada ... Good bye , blue sky – ironičan je i sarkastičan Watersov komentar na domete i uspehe modernog demokratskog društva zasnovanog na licemerju , praznim pričama , demagogiji i lažima , brutalnosti , gramzivosti , sili ... Ne treba nam obrazovanje , ne treba nam kontrola misli , niti mračni sarkazam u učionicama ... učitelji , ostavite nas decu na miru ... sve u svemu to je još samo jednacigla u zidu jetko se osvrće Waters na brutalnost , ispraznost i čvrstu ruku obrazovnog sistema – Another brick in the wall part 2 obrušava se na čisto zaglupljivanje i kontrolu misli koji od mladih ljudi prave morone , mleveno meso , poslušnike , moderne robove i buduće ratnike sistema , nove tempirane bombe i glinene golubove za nove besmislene ratove smišljene u kuhinjama vladara radi još većeg bogaćenja i uklanjanja buntovnih i nepodobnih delova sistema – sistema bogaćenja samo za privilegovane ... Mama , da li da podignem zid? ... Bezosećajnost , cinizam, perfidnost i strah vladaju svetom – cilj igre je zadržati vlast po svaku cenu , prigrabiti za sebe sve i slomiti volju pojedinca , pretvoriti ga u društveno korisnog roba , ratnika , praznu , bezosećajnu i bezimenu ljušturu bez pameti i osećanja , još jednu ciglu u zidu ...

... Ima li nekog unutra ? ... Šta to treba da preduzmemo da popunimo prazninu svemira , kojom talasi gladi struje? Moramo li krenuti preko ovog mora lica u potragu za više i više aplauza?... Sluđeni pojedinac današnjice postaje stranac u vlastitom svetu poremećenih osnovnih ljudskih vrednosti , svetu koristoljublja , novca , gramzivih i perverznih moćnika , mase nepotrebnog materijalističkog smeća , gluposti , manipulacija masama , bezosećajne ,, ljubavi“ , nasilja, neuroza i rada koji ne oplemenjuje čoveka , ne budi kreativnost i humanost u čoveku ... Opasnost vreba iza svakog ugla , čovek čoveku postaje ponor u kojem se utapa i gine ... Priča o zidovima izolacije , netrpeljivosti među ljudima , usamljenosti i mržnje poprima u Watersovom viđenju cele priče još jednu strašnu dimenziju , dimenziju u kojoj Bob Geldof preuzima na sebe lavovski deo posla tumačeći istovremeno dva lika – mladog Watersa i njegovo nesretno odrastanje i sazrevanje bez oca ( u svetu žena) kao i ulogu Pinka , posrnule rok zvezde ( Waters ponovo aludira na prošlost i duh nezaboravnog Syda Barretta , duh ludila i kreativnosti koji se sukobljavaju u svakom genijalnom čoveku)... Sjajni britanski reditelj ( Alan Parker : ,, Ponoćni ekspres“ , ,, Anžeosko srce“... ) sjajno uklapa višeslojnu priču u jedinstvenu celinu – maestralan spoj muzike , briljantnih animacija i uverljive Geldofove glume – scene unutar pesama poput ,, Don’t leave me now“ , ,, One of my turns“ , ,, God bye cruel world“ , ,, Hey you“ , ,, Run like hell“ ili nezaboravne ,, Comfortably numb“ prosto su genijalne i ostavljaju bez daha ... Dani prolaze , a ljubav postaje siva , kao koža čoveka koji umire . Noći prolaze , mi se pretvaramo da je sve u redu , ali ja sam ostario , a ti postaješ hladnija i ništa više nije zabavno. Ja mogu da osetim da dolazi moj loš dan . Osećam se hladan kao oštrica noža , napet kao struna , suv kao pogrebni doboš ... Pritisnut hladnim i perfidnim svetom koristoljublja i samoživosti čovek današnjice lomi se iznutra i na kraju puca – duševni slom je neminovnost , posledica društva i okoline koja svakodnevno nasrće na nervni sistem pojedinca ... Usamljene , ostavljene i sluđene duše lutaju izgubljene svetom pohlepe i laži , svetom koji lagano nestaje pod vlastitim , nesnosnim teretom nasilja i zla ... Good bye cruel world poručuje Waters ... Zbogom svi vi ljudi što ništa niste rekli , neću se predomisliti ... Zbogom ...

... Ima li koga napolju? , pita se čovek opasan zidovima mržnje i izolacije , sujete i laži , tražeći izlaz iz začaranog kruga ubijanja , osvete , nmržnje i ponovnog ubijanja ... kruga bez početka i kraja , kraja večnog nasilja , zla i izolacije ... Album ,, The Wall“ varniči od unutrašnje energije i žestokih antiratnih poruka , preplićući se sa veoma emotivnim introspektivnim slikama Watersa – kako srušiti sve te zidove oko nas i u nama?

... Zdravo , ima li koga unutra? ... Hajde sad , čujem da si neraspoložen , pa , mogu ti olakšati bol i ponovo te postaviti na noge ... Opusti se , trebaš mi prvo dati neke informacije , samo osnovne činjenice ... Možeš li mi pokazati gde te boli? ... Ne postoji bol , ti si izbezumljen , na horizontu je dim udaljenog broda , ti dolaziš sam , ravno kroz talase . Usne ti se miču , ali ja ne čujem šta ti govoriš . Kada sam bio dete imao sam groznicu . Ruke su mi bile kao dva balona . Sada se ponovo tako osećam . Ne mogu da ti objasnim , ne bi razumeo . U stvari ne osećam se tako , ja , postajem samo blaženo oduzet ... Confortably numb je zastrašujuća slika sveta bez emocija , duše i ljubavi , gde su svi postali prokleto usamljeni u gomili i blaženo oduzeti – oduzeti bez iskrenih emocija , bez ljubavi , saosećanja , topline , istine , milosrđa, praštanja ... 

     Album ,, the Wall „ blistavo je Pink Floyd remek delo , surova slika stvarnosti i raspada svih istinskih sistema vrednosti , slika nihilizma sveta bez ljubavi i duše , gde se jedino možete ,, obogatiti“ na nesreći i poniženju drugih ili prodajući vlastitu dušu , snove , ideale i dostojanstvo za sitnu lovu ... Ukoilko nemate odgovora u vašem srcu i duši , ostaje vam da se nadate da nećete biti ,, zatvoreni , jer ste uhvaćeni na delu pokazujući osećanja“ ... I proglašeni ludima ili možda razapeti nazid , mekog srca umetničkog ... 

Krug se zatvara

      Hronološki poslednji album Floyda – The Final cut , snimljen je 1983 . , bez Wrighta u postavi . On bi se mogao nazvati i prvim Watersovim solo albumom , jer je ostatak benda bio sveden na puke izvršioce i dekoraciju Watersovih ideja, ovaj put priču posvećenu pokojnom ocu ... 

     Ono što je usledilo kasnije , samo je još jedna u nizu istih , starih i tužnih rokenrol priča o sujetama i raspadu benda . Odlaskom Watersa iz benda i nepotrebnim iskušenjem tandema Gilmour-Mason da pod starim imenom i slavom pokuša nešto savim novo – iskorak ka ispraznoj komercijalizaciji i demistifikaciji Pink Floyda, glupom trošenju starih ideala i podilaženja novim ukusima , uz lažni sjaj moderne tehnologije u funkciji muzike ( koja to više zapravo i nije) , i sve to začinjeno sudskim parničenjem , ostavilo je istinske frikove i iskrene floydovce na trošnoj palati savremenog informatičkog društva . 

     Može li se baš sve u životu kupiti i digitalno upakovano dijagnosticirati kao roba ili samo još jedan u nizu produkata koji se potroši i nehajno , bez srca emocije i duše odbaci?

     Prijatelju moj dragi , odgovor možeš pronaći jedino u vlastitom srcu ...

KRAJ

Dragan Uzelac