Elio Rigonat - Egregor II
Helly Cherry
Jedva da je prošlo godinu dana od prethodnog izdanja i Elio Rigonat na tržište izbacuje i drugi album. Prije nego nastavim, moram spomenuti da je u istom periodu čovjek uspio da snimi i objavi album sa bendom Vicery i Kobold. Lijep primjer mlade osobe koja radi i stvara umjesto da dane gubi na zadovoljstva bez cilja i smisla. Prvi album je bio u duhu stare skandinavske melodic death scene i pokupio je mnoge pohvale i recenzije koje su ga samo hvalile. Lovorike su pljuštale sa svih strana i ime Elio Rigonat postavile na regionalno metal nebo.
Sa ovim novim albumom je napravio zaokret – sa klasičnog melodeath na mnogo progresivniji stil koji nikada nije bio miljenik širokih narodnih masa, ali je žario srca i uši posvećenih. U potpunosti se slažem da podsjeća na rad Devin Townsenda, ali ovo shvatite samo kao pokušaj da vam donekle riječima približim ono što može da se čuje na albumu, nikako šturo izjednačavanje (ipak je DT rođen svjetlosne godine daleko od ove planete i tolika audio ekstravagancija se rijetko kada gleda i čuje).
Drastična promjena za pojedine, po meni sasvim prirodna i dobrodošla. I on sam kaže da nema smisla snimiti potpuno isti album. „Ne kapiram šta će im više od sat vremena čistog melodeath iživljavanja. Šta će im još sat vremena istog toga?“ Sasvim je jasan povod za ovakvu promjenu. Čovjek želi nešto novo, nešto drugačije, i u godinama u kojim je trenutno, to je sasvim normalno pa i poželjno za jednu mladu osobu koja želi naprijed, da raste i da sazrijeva, ne da stagnira i tapka u mjestu. Da li su npr. Moonspell trebali da škartiraju albume „The Butterlfy Effect“ i „Sin/Pecado“ samo zato što su bili drugačiji od onoga što su radili na prethodnim ostvarenjima? Da li je Bruce Dickinson trebao da ostane u Iron Maiden kada je osjetio zasićenost i potrebu za promjenom?
Album „Egregor II“ jeste dobar album i svakako je jedno od upečatljivijih ostvarenja na srpskoj i regionalnoj metal sceni, na više nivoa. Elio Rigonat je dokazao da se dobro snalazi na više frontova i da zna da napravi dobre pjesme te je i produkciju odradio sam. DIY u pravom smislu tih riječi. Ne kažem to ja, već pjesme „Immer Weis“ i „夜明けまで [Untill The Dawn]“ koje govore same za sebe. Za autora je sasvim sigurno najznačajniji album i nakon njega će malo toga ostati isto u stvaralaštvu, moguće i životu.
Ova promjena je dovela i do nezadovoljstva kod jednog dijela slušalaštva kome teže padaju promjene i progresivne tendencije muzičara što je rezultiralo u omanjem konfliktu. Donekle je i sam Elio Rigonat nalio ulje na vatru, ali sve je to normalno kada se uloži toliko truda. I to je dokaz da je Elio Rigonat na dobrom putu i da ni slučajno ne posustaje. Na kraju krajeva, ono što te ne ubije, činite samo jačim i iskusnijim. Samo da ne dozvoli egu da ga ponese suviše daleko. Razmirice će proći. Album ostaje. Zapamtite to.
„Egregor II“ je iznenađenje na više nivoa. Hrabro izdanje na sceni koja i nije baš navikla niti sklona takvim preokretima. Velik je napor i mnogo truda je uloženo u stvaranje ovog albuma, i to se osjeti.
Nikola Franquelli
Sa ovim novim albumom je napravio zaokret – sa klasičnog melodeath na mnogo progresivniji stil koji nikada nije bio miljenik širokih narodnih masa, ali je žario srca i uši posvećenih. U potpunosti se slažem da podsjeća na rad Devin Townsenda, ali ovo shvatite samo kao pokušaj da vam donekle riječima približim ono što može da se čuje na albumu, nikako šturo izjednačavanje (ipak je DT rođen svjetlosne godine daleko od ove planete i tolika audio ekstravagancija se rijetko kada gleda i čuje).
Drastična promjena za pojedine, po meni sasvim prirodna i dobrodošla. I on sam kaže da nema smisla snimiti potpuno isti album. „Ne kapiram šta će im više od sat vremena čistog melodeath iživljavanja. Šta će im još sat vremena istog toga?“ Sasvim je jasan povod za ovakvu promjenu. Čovjek želi nešto novo, nešto drugačije, i u godinama u kojim je trenutno, to je sasvim normalno pa i poželjno za jednu mladu osobu koja želi naprijed, da raste i da sazrijeva, ne da stagnira i tapka u mjestu. Da li su npr. Moonspell trebali da škartiraju albume „The Butterlfy Effect“ i „Sin/Pecado“ samo zato što su bili drugačiji od onoga što su radili na prethodnim ostvarenjima? Da li je Bruce Dickinson trebao da ostane u Iron Maiden kada je osjetio zasićenost i potrebu za promjenom?
Album „Egregor II“ jeste dobar album i svakako je jedno od upečatljivijih ostvarenja na srpskoj i regionalnoj metal sceni, na više nivoa. Elio Rigonat je dokazao da se dobro snalazi na više frontova i da zna da napravi dobre pjesme te je i produkciju odradio sam. DIY u pravom smislu tih riječi. Ne kažem to ja, već pjesme „Immer Weis“ i „夜明けまで [Untill The Dawn]“ koje govore same za sebe. Za autora je sasvim sigurno najznačajniji album i nakon njega će malo toga ostati isto u stvaralaštvu, moguće i životu.
Ova promjena je dovela i do nezadovoljstva kod jednog dijela slušalaštva kome teže padaju promjene i progresivne tendencije muzičara što je rezultiralo u omanjem konfliktu. Donekle je i sam Elio Rigonat nalio ulje na vatru, ali sve je to normalno kada se uloži toliko truda. I to je dokaz da je Elio Rigonat na dobrom putu i da ni slučajno ne posustaje. Na kraju krajeva, ono što te ne ubije, činite samo jačim i iskusnijim. Samo da ne dozvoli egu da ga ponese suviše daleko. Razmirice će proći. Album ostaje. Zapamtite to.
„Egregor II“ je iznenađenje na više nivoa. Hrabro izdanje na sceni koja i nije baš navikla niti sklona takvim preokretima. Velik je napor i mnogo truda je uloženo u stvaranje ovog albuma, i to se osjeti.
Nikola Franquelli