Srećom, ima još pesnika koji izdaju svoje zbirke van akademskih i "matoraćkih" pesničkih udruženja. Još kad je ta poezija uobličena moderno, to je znak da je pesnički organizam živ i konstantno evoluira.
Iznenadio sam se da je u trku ušla i prva privatna diskografska kuća u Srbiji, Take It Or Leave It - prijatno sam iznenađen tom činjenicom.
Elem, pred vama je intervju sa pesnikom koji se najradije predstavlja kao Herman Štern, a povod je zbirka "Supermen je Barbika", čija je će se recenzija pojaviti u skorije vreme. Dotle iskusite iz prve ruke kako je danas biti moderan pesnik u Srbiji, čemu transrodnost pop i anti-pop fenomena i kako se izboriti sa tom silinom informacija uz poeziju.

Helly Cherry: Ko je Herman Štern? Da li on sačinjava ideje ili one sačinjavaju njega?

Herman Štern: Herman Štern je paradigma „Iskušenja slobodnog vremena“ Ratka Božovića, dokolica (u starogrčkom značenju) Srđana Čeperkovića. U nekim pesmama se pojavljuje kao Herman Štajn, u prozi egzistira kao Jovan Džon Furtula. Šalu (Milana Kundere) na stranu, pseudonim mi samo prividno olakšava da pišem, to je moja lična „ajahuaska“, jer i pisci su u neku ruku šamani, a prava književnost je poput šamanizma, „prastara tehnika ekstaze“. Kažem prividno, jer sam pristalica teorije Rolana Barta koji je smatrao „da između  autora i njegovog dela ne postoji veza, da bi se pre moglo tvrditi da delo piše autora, a ne obrnuto. Uostalom, zar nije jedan od naših “modernih klasika”, osnivač nedeljnika “NIN” i otac sredovečne glumice (koja se na sreću uvek požudnog plebsa dva puta obnažila pred kamerama, u filmovima “Rođeni sjutra” i “Ledina”, što ujedno i predstavlja jedinu vrednost ovih treš ostvarenja, a vi pogađajte ko je/su) ipak bio pravu kada je izjavio: „Književnost isključivo živi od lepih rečenica, to je jedna nezasita ala koju treba neprestano hraniti.“
U bezimenoj prozaidi  iz svoje prve zbirke pesama, „Zaboravljeni grad“, napisao sam da loši pesnici zavise od inspiracije, a pametni od ideje. Srđan Čeperković je komunista, Herman Štern je nihilista. Jednom je idol Vlado Dapčević, drugi se (između ostalog) napaja mislima  Turgenjinovog  Bazarova, Sergeja Nečajeva, dadaizmom... U biti, sve je to poezija.

HC: Kako bi i da li bi svrstao svoj rad u neku umetničku „fioku“ i da li si „čisti“ poeta ili svoj rad sagledavaš kao nešto interdisciplinarno?

HŠ: Nigde se ne svrstavam. Nemam obzira ni prema kome, nikome ništa ne dugujem. Ne znam da li sam čist poeta… Alehandro Hodorovski, koji nažalost postaje opšteprihvaćeni autoritet hipstera, a znamo da se iza autoriteta kriju slabići, rekao je da se ne izjašnjava o stvarima kao što su ime i prezime, pol, starost, seksualno opredeljenje… U suštini, iza svega treba da stoji umetnost, ona mora biti jedino ishodište. Nebitan je razlog zbog čega se ona stvara, makar iz opklade nastalo još neko izuzetno delo kao što je recimo “Ime ruže” Umberta Eka. Ako pisac uroni u život, u literaturu, muziku, slikarstvo, umetnost, filozofiju, matematiku, politiku… ako ga utisci pokreću i inspirišu, a istovremeno mu stvaraju nelagodu i traume, samo aposloutnim sukobljavanjem sa sobom i okolinom može doći do cilja, “da je sve sem ravnodušnosti patologija” kako tvrdi Emil Sioran.

HC: Kaži nam nešto više o novoj zbirci „Supermen je Barbika“. Koliko ti je vremena trebalo da je pripremiš, da li si imao neke prepreke i zašto, ako jesi?

HŠ: Heman Štern je epigon Voje Despotova, a Sava Damjanov je iz dosade napisao ovu knjigu, često govorim prijateljima, zezajući se na svoj račun. No, da se na trenutak uozbiljim i kažem nešto smisleno o knjizi: ako volite sarkazam, crni humor, isčašeni pogled na svet, ako prihvatite da su najozbiljnije pojave i ličnosti u stvari najneozbiljnije, ako volite “radikalnu umetničku praksu koja nije trajna i univerzalna, već samo neponovljiva”, ako priznajete da se prava poezija piše makazama, ako vam je moral sam po sebi patetičan, ako želite da ugasite žeđ apsurdom, a utolite glad  ludizmom, ovo je prava knjiga za vas. Ipak ja se pre svega igram, ne toliko sa junacima ove zbirke kako se svima čini, već pre svega sa čitaocima.  Primera radi, već spomenutom Hodorovskom, u knjizi sam namerno pogrešio prezime prekrstivši ga u Žodorvski, sa željom da se vratim u vreme pre desetak godina kada se u Srbiji još spekulisalo kako je pravo ime ovom meksičkom umetniku, i kada smo moj prijatelj Aleksandar Zlatanović, i ja, bukvalno molili  ljude da gledaju njegove filmove, a oni su nam odgovarali sa čuđenjem i podsmehom. Danas ti isti ljudi bukvalno kunu u njega jer je konačno ušao u modu zahvaljujući stavovima lažnih veličina, čija se mišljenja prihvataju dogmatski, usled pomanjkanja kriterijuma i želje da se bude kul -  što je ozbiljna bolest savremenog društva. Eto, takvim poznavaocima umetnosti se ja obraćam, oni su moja meta: kritikujući veličine ja zapravo kritikujem njihove sledbenike, njihovu ostrašćenost, uskogrudost, tvrdoglavost, primitivizam.
Knjigu sam napisao relativno brzo - za nekoliko meseci. Naravno posle toga sam izbacivao viškove, prekonponovao određene stihove, tražio greške, rvao se sa preprekama, igrao se, što i sada činim, jer smatam da su konačne verzije rezultat ograničene imaginacije.

HC: U pomenutoj zbirci je glavni lajt-motiv pomalo nadrealistična interpretacija pop- i, nazvaćemo ih anti-pop-fenomena (u ogromnim razmerama), od muzike, stripa, do politike i književnosti. Koliko su ti pop-fenomeni važni čitalaštvu i da li imaš predstavu kako će to isto čitalaštvo nazreti ove bogate slojeve u tvom radu?

HŠ: Svi koji su čitali knjigu kažu da “vrvi”od refernci. Nekima se to dopada, nekima ne. Jedni kažu da ništa ne shvataju, drugi su oduševljeni. Iskreno, da bi se neku upustio u avanturu “Supemen je Barbika”, mora biti solidan poznavalac ne samo pop kulture, već kulture uopšte. Ja tražim ozbiljnog čitaoca koji je spreman da istražuje ali i da svojom imagnacijom na osnovu pročitanog nastavi kreiranje ove knjige. Ipak ne očekujem previše: svesno sam igrao na kartu nerazumljivosti,  da se makar malo, u skromnom tiražu ove knjige, obračunam sa lažnim intelektualcima i mediokritetima, onim polučitaocima koji izvlače iz knjiga pogrešne zaključke tražeći potvrdu za svoj neukus, komplekse i predrasude, o čemu sam već govorio, pa ne bih da se ponavljam više.

HC: Jedno klasično pitanje: tvoji ne-književni uzori i zašto? Uz njih, naravno, spomeni i pesnike koji su uticali na tvoj opus.

HŠ: Ne znam, mene “Uzor” uvek asocira na konkurenciju, jer tako se u mom gradu zove  jedna staklorezačka radnja, a druga nosi naziv “Svetlost” i njen vlasnik je moj otac… Kada bih ti odgovorio kao Srđan Čeperković, rekao bih da  se divim Karlu Marksu, piscu trotmnog “Kapitala”, najznačajnije knjige ikada napisane i najvećem filozofu svih vremena. Tu su naravno i Engles, Libkneht, Lenjin… Od naših ličnosti spomenuo bih Koču Popovića ... No, kako je ovo pitanje upućeno Hermanu Šternu, izdvojiću nekoliko naših, jugoslovenskih pesnika, koji me žestoko uznemiravaju, jer poput Milisava Savića ja ne volim knjige koje služe za uspavljivanje, već isključivo one zbog kojih ne može da se spava. To su: Ljubiša Jocić, Franci Zagoričnik, Matjaž Hanžek, Tomaš Šalamun, Judita Šalgo, Vojislav Despotov, Slobodan Tišma...

HC: Ko je Stanoje Ćebić i u koji bi mu bio pandan u Marvelovom multiverzumu?

HŠ: Stanoje Ćebić je autor dve knjige – “Zašto sam postao vo” i  “Ima boga i volova”. O njemu su pisali između ostalih Igor Mandić i Bora Ćosić pohvalno, a pesnik Miroslav Maksimović negativno. Pojavljuje se u filmovima Joce Jovanovića, “Mlad i zdrav kao ruža” kao statista i “Kolt 15 GAP” kao glavni protagonista. Odnedavno je i junak moje zbirke pesama “Supermen je Barbika”. Želeo sam da iskoristim njegovu ličnost koja je sinonim za farsu, avanturizam, tvrdoglavost, samoironiju, jer su moji stihovi, barem tamo gde je on spomenut, upravo takvi.
Takođe, odlično mi je poslužio da parodiram meni ogavnog strip junaka Martija Misteriju, tako što sam njegovo ime zamenio Stanojevim, pa zato dva ciklusa u zbirci nose naziv: “Detektiv nemogućeg, Stanoje Ćebić i velike enigme sveta 1/2”.
Na kraju  odgovora na ovo pitanje, moraću da te razočaram: S. Ć. nema pandana u Marvelovom superuniverzumu, dovoljno je što sam ga “uprljao” sa  stripom Serđa Bonelija.

HC: „Imenik“ u zbirci zahteva poseban tretman, što se tiče analize i samog „čitanja“. Kako si došao na tu ideju?

HŠ: “Transformersi – posvete” podnaslov su ciklusa “Pank je muzika nežnih ljudi” sa kojim započinje knjiga “Supermen je Barbika”. Često je poenta pesme u samom naslovu, a ja sam se trudio da je izmestim u posvetu. Transformacije, metamorfoze, prožimaju celu knjigu i putem gradacije svoju katarzu doživljavaju u “Imeniku”. U ovom ciklusu sam nalik odrednicama u enciklopedijama naizgled kontradiktorno, a u stvari nizom smislenih asocijacija u smehotresnoj igri opevao ličnosti, pojave i događaje koji obogaćuju i truju moj univerzum. Za mene Majkl Džordan nije ništa do karikaturisani Zaratustra, johanbinizirani Petar II Petrović Njegoš, Majka Tereza – “Caca iz metroa”, avantura Borivoja Šurdilovića, a Alister Krouli između ostalog Mič Bjukenon iz “Čuvara plaže”, pevačica grupe Aba, pisac “Lelejske gore” … i tako redom da ne otkrivamo čitaocima ko je sve “obrađen” u “Imeniku”.
Do ideje za ovaj ciklus naravno nije došlo spontano, sve je već bilo unapred isprogramirano. E sada dok pišem, mogu ti reći da obilato koristim moći improvizacije, koja je uvek na generalnoj liniji knjige, jer sam mišljenja da poezija mora biti zaokružena celina, a ne da se nabacivanjem ciklusa isforsira zbirka pesama.

HC: Da li slušaš muziku dok pišeš i koju? Računa se i ona koju „vrtiš“ po glavi u toku stvaranja.

HŠ: U novoj knjizi planiram da zapišem sve izvođače koje slušam i da od tih imena napravim jednu pesmu nalik radovima naših avangardista. Iz ovoga možeš zaključiti koliko je meni muzika bitna. Ipak moram reći i to, da mi živimo u velikim zabludama po pitanju muzike. Po meni ljudi od ukusa su oni koji uopšte ne slušaju jugoslovenski rok, da ne pričam o ostalim žanrovima -  bilo bi tragično. Pre osamdesetih godina prošlog veka nismo imali nijedan autentični vokalno-instrumentalni sastav, takva muzika može biti zanimljiva jedino starcima koji danas broje osmu deceniju i to iz čisto sentimentalnih razloga. Podstaknut time, ja sam u knjizi napisao da su rokeri ljudi u pedesetim godinama - malo sam spustio lestvicu računajući na new wave generacije. A tek je naš novi talas posebna priča. Gde su danas Gile i Koja, kakve to oni pesme prave? Električni orgazam posle prva dva albuma nije trebao više da postoji, sve što su posle toga snimili bilo je čisto smeđe, manjim delom što su se komercijalizovali, a većim što nikada nisu imali autorske kvalitete. Koja se od „aletrnativnog muzičara“ pretvorio u maskotu, nije bezveze Disciplina kičme devedesetih godina 20. veka proglašena za najgori underground sastav u Londonu, a čak i takva  Disciplina je pojam za ovo kako bend danas zvuči. Ljudi koji se kunu u Azru izazivaju mi grozu:  to su svi oni koji su se iz šimika Gorana Bregovića  preizuli u starke Džonija Štulića, najuatentičnijeg pesnika pastirskog roka, egomanijaka koji se ni danas ne smiruje već od antičke književnosti pravi sprdnju prevodeći Homera, Tukidida, Ksenofonta, Herodota. Ili čitava fama oko EKV-a kao najartističkijeg benda upakovana kroz priču o mladim, školovanim, finim, kulturnim, urbanim ljudima, kojima je „umetnost“ bila sve i koji nisu mogli da se nose sa blatom svakidašnjice i vremenom koje su prevazilazili, pa su svoje živote tako nezaštićeni, a časni, položili „na braniku muzike“. Naiskrenije, u  pitanju je čist šminkeraj - grupa koja svoje autorstvo, svoj imidž, svoje nastupe, duguje engleskim bendovima. To nije nikakva umetnost, to je podražavanje. Pa Darko Rundek, koji snima ultra narodnjake, a posle ih prodaje plebsu kao nekakvu etno-džez muziku, čovek koji po meni nije ništa drugo nego Ljubiša Trgovčević sa manirima. No, da ne budem ni previše strog: sve dok kod ljudi bude postojala potreba za kičom i šundom, postajaće i ovakvi bendovi.
Moram reći i to da jedine grupe koji nešto znače, a dolaze sa ovih prostora su novosadska Luna, riječki Paraf, slovenački sastavi Laibach i Borghesia. Dok su veliki magovi,  Nebojša Pajkić i Moma Rajin od sačice talentovanih beogradskih tinejdžera napravili rok zvezde, a posle njihovu slavu dopunjavali kroz film i stalnu prisutnost u medijima, dotle se na periferiji zbivanja u  ljubljanskom Studentskom kulturnom centru pravila autentična muzika koja je probila granice tadašnje Jugoslavije. Tamo je Borghesia snimala svoje ploče i producirala dva najbolja new wave albuma u nas: „Izlete“ i „Zastave“ grupe Paraf.
Ne mogu da se setim svega što sam slušao dok sam pisao ovo knjigu, pa ću ti reći šta ovih dana preslušavam… U pitanju su „klasici“: Bauhaus, Magazine, D.A.F., Front 242, Ganf of Four… Takođe i cold wave tipa Clair Obscur, Siglo XX…

HC: Kakav tretman imaju pesnici i ostali umetnici danas u Srbiji? Tvoj lični stav, bez auto-cenzure.

HŠ: Živimo u raljama političke korektnosti. To je poprimilo takve razmere da se ljudi počeli da se autoenzurišu. Da li bi danas neka televizija smela da prikaže nešto poput “Šok koridora”, emisije koja se nije bavila samo fenomenima filma već je bila i “svojevrsni kulturno-obrazovni program” i koja je po meni nešto najbolje što je ikada prikazano na malim ekranima u ovom perifernom kutku planete. Jednostavno gledati televiziju posle “Šok koridora” je besmisleno, apsolutno nemoguće. Šta reći o kinematografiji, ako ona u nas još i postoji… Još pre desetak godina je nastao termin “fondovski film” koji forsira neke patetične, “vanila” priče koje ni najprosečnijem konzumentu ne mogu biti zanimljive. Sa druge strane imamo očiglednu krizu autorstva, Čini mi se da mladji reditelji i scenaristi, žive u paralalenom svetu, duboko začaureni u svojim “toplim kavezima” iz kojih isijavaju pokretne slike i mirišu požuteli listovi knjiga. Sve bi to bilo u redu da oni ne snimaju filmove o društvenoj relanosti, često se baveći subkulturama o kojima pojma nemaju. Primera radi, kada se Miodrag Bulatović odomaćio u podzemlju Pariza, naši pisci su maštali o Evropi. Ova rečenica bi bila i pravi odgovor zašto se snimaju tako površna ostvarenja poput “Šišanja” ili “Vlažnosti”. Ne može neko ko nije popio pivo na ulici, niti video skinsa u životu, bez obzira na erudiciju koju poseduje, da snimi o tome kvalitetan film. Bez dvojbe, u zadnjih dvadeset godina naše kinematografije jedina dobra ostvarenja su: „Srpski film“, „Život i smrt porno bande“, delimično „Klip“ i „Ničije dete“.
Sve ono što važi za film za film, važi i za književnost. Pisci imaju  tretman, baš onakav kakav zaslužuju.

HC: Tvoji budući planovi?

HŠ: Trenutno pišem zbirku pesama čiji je naziv “Stanica Mee”. Naziv je parodičan, a pesme su omaž jugoslovenskoj neoavangardi. Ko je čitao “Čekić tautologije”, znaće o čemu pričam. 

Intervju pripremio Desya Lovorov