Dragi naši, evo nas u još jednoj novoj rubrici koju pokrećemo. "Pesma po pesma" će biti serijal tekstova koji je zamišljen tako da muzičari i bendovi predstavljaju svoja (aktuelna) izdanja. Dakle, za razliku od recenzija koje predstavljaju (koliko-toliko) objektivni osvrt pisan od strane novinara, u okviru ove rubrike ćete čitati upravo utiske i razmišljanja o albumu i pesmama iz pera (ili tastature) samih autora. Kada i kako je album sniman, sa kojom idejom, motivima, da li postoje razlike u odnosu na prethodna izdanja i sve ono što autori misle da je bitno. Uz to će i svaka pesma sa albuma biti posebno obrađena.

Priliku da otvori ovu rubriku ima Nadimač, bend čiji će se peti album po redu "Besnilo" i zvanično pojaviti za koji dan. Album je sniman u periodu mart/april 2017. u Beogradu u studiju Citadela. A sada, reč dajemo Danilu koji će vas provesti kroz "Besnilo"...

"Besnilo" je peti album, za koji smo se baš iscimali u protekle dve godine, budući da ne pravimo muziku kući, već na probama samo. Nismo se previše trudili da silimo da bude ovakav ili onakav, pa čak ni nužno tematski ili po atmosferi drugačiji od prethodnog. Na kraju je ispalo da jeste drugačiji od onih pre. Iako je možda nastavak prethodnog, nije toliko mračan koliko ustvari besan, sa naglaskom na akciji i energiji. Želeli smo i drugačiji zvuk, nasilniji i manje moderan recimo, i zadovoljni smo kako je ispalo.


1. Prva pesma je zapravo neka vrsta introa. Uvod u besnilo služi kako bi slušaoca uvela u atmosferu i koncept albuma. Tekst koji Ćora izgovara, smislili smo taj dan, jer je ideja bila da spontano zabeležimo društvenu i lokalnu atmosferu koja nas svakodnevno okružuje.

2. Palikuća je pesma inspirisana time što smo kao klinci za vreme ratova u HR i BIH imali foru da skupljamo pare i kupujemo sibice ili upaljače. Kutija sibica je bila 10 para a pakovanje dinar, a upaljač je bio 50 para ili dinar. kad bi to nabavili išli bi po parkinzima blokova i tražili nešto zapaljivo. Ako bi našli nešto, a i ako ne bi, palili bi šta smo već želeli da vidimo u plamenu. Naravno to smo radili tad i kao deca, ne i kasnije, ali mi je to ostalo u sećanju. Kao i ranije ideja je bila da napravimo tekst inspirisan stvarnim događajima ali da ga iskarikiramo, i adaptiramo u nešto možda bizarno, a možda realno. Svaki dan se dešavaju u svetu i kod nas razna sranja pa i ovo ne zvuči prebizarno. Naime u tekstu se radi o grupi ljudi koji su odrasli zajedno i svoj način izlaženja na kraj sa traumom i stresom pa i nepradom, preneli na novi, ekstremni nivo.
Ova pesma ne promoviše nasilje niti destrukciju ali upozorava da je dobar deo našeg društva decenijama pod pritiskom sa svih strana i da postoji šansa da pojedinci ili grupe jednostavno puknu sa živcima okrenu se protiv društva ili određenih struktura u društvu.

3. Jednom nogom u gradu je pesma o alternativnom načinu života u odnosu na globalno društvo. Tu se ne misli samo na globalnu kulturu koje smo deo zadnjih 60ak godina i više, već i globalne ekonomije. Svedoci smo da npr. sve više stranih firmi zapošljavaju jeftine radine u našoj zemlji, makar u većim gradovima aposebno u Beogradu. E sad, to je u redu, ali to se nadovezuje na problem centralizacije i migracija koji je kod nas prisutan decenijama. Selo umire. Nekad se moglo živeti od imanja, nive i sl, ali više ili ne, ili nema interesovanja. Poseban problem jeste tradicija bežanja u svet i bolji život, verovatno opravdano, a postoji i tradicija odlaska iz manje u veću sredinu. Ova pesma nema za cilj da pametuje ili morališe, ali ima dve osnovne poruke.
Prvo, postoji činjenica da kada jednog dana neka zapadna firma odluči da zatvori ispostavu i ode negde dalje, pitanje je šta će biti sa radnicima, a još veće šta biva sa imanjima i proizvodnjom koja je godinama npr zapostavljena na selu. U tom smislu, selo kao jedina alternativa globalnom tržištu rada i proizvodnje, umire.
Druga poruka jeste da treba čuvati imanja, ili možda čak osmisliti nekako lični ili porodični biznis koji bi imao prodju kod nas ili šire. Primera radi, znam lika koji predaje u školi u Bg, ali neguje lokalni porodični biznis proizvodnje vina u svom selu 3 sata udaljenog od Bg. Nije se odvalio od para, ali vikendom prenosi zalihe i prodaje u Bg za ok cene, a preko nedelje u proizvodnji učestvuju komšije i rodbina, što je ok. Znam i neke druge koji su strancima dali na upotrebu svoje njive i polja samo da ne bi propadala i zvrjala prazna.

4. Kapitalizam je kanibalizam je pesma o imprijalizmu mašte, odnosno ideji o "drugosti" koja postoji u svim društvima milenijumima, a naručito je izrazena u zapadnom svetu poslednjih nekoliko vekova. Pa jbt, zapadni svet je ovaj naš deo Orijenta i Balkana zamišljao kao potpuni marginu Evrope i civilizacije, a nas za varvare bez duše stotinama godina, i to do skoro, ako ne i dalje. Ovo je važno jer se na to nadovezuje i priča o jeftinoj radnoj snazi, o inferiornim kulturama, o globalizaciji, amerikanizaciji, kao nečem boljem za te "druge" kao i samoj činjenici da postoji još ubitačnija strana kapitalizma čije su naličije multinacionalne korporacije. U tom smislu, te korporacije koje vode neki tamo ljudi, zarad novca, ili zgrtanja više i više novca, rade na tome da uposle što više ljudi uzimajući njihov rad kao robu a dajući isplatu u zamenu. Naravno, ideja je uvek dati što je manje moguće radnicima, a prodati što više, i za što više para nekim drugim, potrošačima.
Tako se spoje dva sveta, tj neki tamo treći, inferiorni svet, i neki tamo, napredni i civilizovani, i demokratski, konzumeristički svet. U tom prvom svetu ideja je da te bombarduju izborom u stvarima koje zapravo nisu zaista bitne, dok nemas udeo u onome što jeste. Novcu, tim kompanijama i korporacijama, šitavim vladama itd, nije dalje problem da kroz kapital i uslovljavanje utiču ili izazivaju spontane ili nasilne promene u društvima, pa čak i da izazivaju ili vode ratove. Jer rat je najveći biznis. Korporacije, mediji, vojska, lobi, političari, ovi oni, sve je to krug ljudi koji povezuje novac i moć, a koji za nus pojavu imaju dužničko ropstvo, kredite, glad, nasilje, mržnju, i smrt nekih drugih, miliona. Drugim rečima, jedni preživljavaju i bogate se na znoju i krvi miliona drugih, bukvalno. Kapitalizam je kanibalizam.

5. Svaki put kad snimamo album ostavimo neki tekst i pesmu za kraj, a nekad pesmu napravimo na samom snimanju kako bi bila u duhu vremena. U slučaju pesme Revolucija u izlogu, ona je nastala u trenutku kada su se u Beogradu održavale demonstracije protiv režima i Vučića. Pesma govori o ekstremnom vidu apatije, koji se ogleda u ljudima-pacovima koji na ove masovne skupove dolaze ne iz ideoloških razloga, kako bi se borili protiv zla ili za sebe i druge, već kako bi profitirali, pa makar se to ogledalo u krađi patika ili sličnog iz razbijenih izloga. Na ovakve primere smo nailazili ranije, i to je samo ogledalo našeg mentaliteta danas. Naravno, pesma je posvećena i ljudima-ovcama koji uživaju da budu deo mase više nego da razmisle ili da se aktiviraju u pravcu koji će možda dovesti do promena.

6. Pesma U podrumu žute kuće je oštra kritika zapadne politike, medija i svih onih koji su vekovima a posebno zadnjih decenija doveli do toga da Balkan bude mesto koje će bilo kakav, i najmanji talas uzburkati i stvoriti neku novu krizu. Sa druge strane, konkrtno, ovo je pesma o deliću toga što znamo a dolazi sa mafijaške samoproklamovane države Kosovo, a ide preko severne albanije pa u EU i na zapad.
Ovo nije nacionalistički osvrt, već moralistički i etički. Naravno da je jasno da zapad neće posle deceniju ili više propagande da obrne ploču i interveniše i pohapsi one koje su do juče podržavali i finansirali, dokle god ne dođe do toga da se to mora. E pa to minmalno "moranje" se desilo pre par godina, a zapadni politčki i pravosudni sistem od tada otaljava i oteže priču, mnogo sporije nego što je to bio slučaj kada je trebalo osmisliti određenu propagandu ili bombardovati jedan narod.
Neka i sve ovo nije bitno, samo zamislite da na ivici Evrope postoje mesta gde se ljudi kidnapuju, i nestaju zauvek, gde se njihovi delovi tela na silu oduzimaju i gde nešto što u civilizovanom svetu, po meni, ne bi smelo da prođe proces komoditizacije, postaje deo crnog tržišta organa. Da ne pominjem trgovinu ljudima, oružijem ili drogama. Ovo se događa decenijama već, a oni koji treba da nešto preduzmu, ćute. Šta li se onda radi po ("trećem") svetu, ako ovde, na margini Evrope, ljude jede mrak, bukvalno. Zamisli da tvoj komšija nestane ili tvoja sestra, a da živiš sa saznanjem da im je neko možda povadio organe kao u klanici i bez problema spakovao i poslao nekom budući na zapad samo zato što njegov novac ili moć više vrede nego tvoje srce ili bubreg.

7. Anatomija poslušnosti je instrumental zapravo, ukoliko ne računamo blejanje ovaca, ali njihovi glasovi su ovde nevažni za širu sliku. Isto kao i za demokratiju.

8. Analni ovčar nije samo kritika režima iako tako deluje na prvu loptu. To je kritika nas i našeg mentaliteta. Ako razmislimo malo, zapitaćemo se kakvu vlast možemo da očekujemo ili zaslužujemo ako su nam heroji nepismeni i suštinski bezvredni likovi koji pored medijske promocije i prisustva nemaju ništa više od bilo kakvog kvaliteta bitnog za upravljanje običnom firmom a kamoli državom ili društvom.
Pa ovde su superzvezde nepismeni sportisti, nihove devojke na iznajmljivanje koje zovemo starletama, i mafijaši koje doživljavamo kao domaćine i biznismene. Pa šta onda hoćeš? Ako dodamo na to čuveni mentalitet "da komšiji crkne krava", koji je više nego prisutan u svim strukturama društva, šta mi ima da se bunimo? Kakvi smo, takva nam je i vlast. Sve ove kategorije ljudi, možda nismo mi stvorili ili izmislili, ali smo ih svi indirektno podržali izbegavajući pravi aktivizam ili borbu.
Kada kažem ovo, ne mislim na to da treba ljudi ceo život da idu na demonstacije i sl, već da se edukuju i politički aktiviraju, ako treba od nivoa svoje zgrade makar pa dokle god je potrebno. Jer, koga će sutra da staviš da ti vlada ili da odlučuje, čak i ako ovi odjašu u zalazak sunca, ako ne nekog ko je bolji od njih. Nije toliko bitno da znaš šta nećeš, nego da znaš šta hoćeš, to je problem.
Ova pesma je nažalost posvećena svima onima koji su u zadnjih 30 godina zapalili odavde preko, u potrazi za boljim životom. Ne mogu da kažem da ih ne razumem, ali mogu da kažem da je potrebno da nešto te intaligencije ostane ovde i bori se proziv ove, a za bolju realnost. Dokle god budemo samo blejali i glasali i srali po društvenim mrežama i družili se na mitinzima i demonstracijama, mrka kapa. To onima sa vlasti naravno i odgovara.

9. Teraj se u kurac je neka vrsta reakcije na ljude koji su skloni da mesto da preduzmu nešto makar i kada situacija izgleda bezizlazno, pre biraju da slegnu ramenima i pripišu stvar sudbini, ili kažu "jbg, šta ćeš, odustani, takav je život". Naravno, budući da se tekst svodi na ovu psovku, svako može da je uperi protiv bilo koga ili čega što ga tlači ili smara.

10. Pesma o kevi i travi. Hmm, recimo da se pesma bavi u širem smislu kritikom farmaceutske industrije, posebno na zapadu gde se od ljudske bede i bolesti jako dobro živi. Kako je mučno kad pomisliš da postoje stotine i hiljade kompanija kojima je cilj ne da ti pomognu ili izleče, već da jako dobro zarade od prodaje lekova, odnosno profitiraju zahvaljujući bolestima kojima su ti lekovi namenjeni.
Iz toga proizilazi da se nekom onda više isplati da stalno nastaju nove bolesti ili se vraćaju stare, epidemija ovde, smrtni slučajevi onde, i tako u krug. Ovde umre par stotina siromašnih, panika, milioni ljudi kupe injekcije npr., ovamo se pojavi specifična bolest, drugi potroše milione da produže svoj život. Za svakog po nešto, milioni umiru, milijarde pristižu.
Pesma konkretno govori ne samo o alternativnoj medicini, nego o očaju u slučaju gde ne postoji ili je finansijski nedostižan lek koji će izlečiti ili makar ublažiti bolne simptome obolelog. U pesmi se radi o nekom koja pokušava da pomogne bližnjoj osobi a onda i osobama tako što krši zakon, i dobavlja ilegalnu supstancu u vidu npr. marihuane, za koju postoji verovanje da pomaže u ovakvim slučajevima. Ovde neću dalje ulaziti u to šta nešto definiše kao drogu a neke druge, možda individualno i socijalno opasnije supstance i tekućine ne, i zašto.

11. Pesma Rođen u ofsajdu je pesma o grupi ljudi koja se raspada iz dana u dan, u kontinuitetu, a gde je posebno važan element bleje i oslobađanja emotivnog naboja, partija PES-a bez koje se ne može, a koja im donosi jednako sreću kad pobede, kao i tugu kad gube ili bes kad se posvađaju oko rezultata. E pa, ova pesma govori o pogledu onog jednog što stalno gubi, u igri i u životu a to pripisuje faktorima i nepravdi koja je izvan njegove moći.

12. Zemlja povraća deluje kao klasična pesma koje je ekološki motivisana, znate ono, zagađenja, zagrevanje, hemija, trovanje vazduha i voda itd itd. Ova pesma i jeste to. Ova pesma je inspirisana i stvarima koje sam video na terenima po planinama u našoj i drugim državama. Otud i inspiracija kao i u slučaju pesme broj 6.
Naime, potpuno je drugi osećaj kad se nađeš dalje od grada i svega na šta si navikao, i budeš sam ili u nekoj ekipi u prirodi. E sad, koliko sam viđao lepih stvari toliko sam viđao i divljih deponija, kamiona koji prevoze ilegalno posečena stabla stara decenijama ili više, zagađene reke itd. Ako sam takve stvari uočio ja koji se ne bavim tim problemima već samo usput primetim, mogu da zamislim koliko čovek zapravo uništava floru i faunu, i sve oko sebe bez ikakvog razloga. Zanimljivo je kako su brojni narodi nekad doživljavali prirodu i ovu planetu kao svoju majku, i prinosili joj darove, i divili joj se, a koliko su to danas zaboravili i postali potpuno apaticni čak i kada se radi o uništavanju sveta koji ih održavau životu indirektno i direktno.

13. Crna štampa je očito pesma o žutoj štampi, tabloidima, kvazi novinarima, "poznatima", herojima mladih, uzorima, anti kulturnom faktoru, i ostalim govnima. Nema potrebe da objašnjavam previše. Pored toga što je u pesmi napomenuto da su ti ljudi i vesti toliko nebitni da zaslužuju samo da njima obrišemo dupeta i bacimo ih, pesma se dodiruje i ljudskog poriva da bezvredne ljude i pojave uzdižu u nebesa, samo kako bi uživali i naslađivali se njihovim padom i bedom koja neizostavno sledi kad -tad.

14. Poslednja pesma na albumu je posvećena domaćoj nepostojećoj "sceni". Iako tehnički postoji, kao, ne možemo govoriti o nekoj pravoj sceni, druženju, i saradnji na širem planu. Sviramo muziku koja je sve samo ne popularna, i koja se svodi na par desetina ljudi koji nešto rade. E sad, u suštini, pesma je okrenuta na bilo koga ko smatra da treba postojati određena hijerarhija zasnovana ne na prijateljstvu i uzajamnim poštovanjem, već nekim izmišljenim aršinima koji ni do čega ne dovode osim do podela.
E sad, sa druge strane, pesma je posvećena i koncertima kao smotrama ne samo sviračkog umeća jedne strane, izvođača, već i neophodnosti druge strane, "publike", a ne fanova. Naime, smatram da koncert nije i ne sme biti događaj gde jedna strana, izvođač, izvodi nešto prema drugoj, publici, i da se to osim u tehnilčkom smislu gleda kao odnos dva entiteta. Možemo reći da postoji bina, i bend na bini, ali po meni nije cilj koncerta, a posebno ne našeg koncerta da se mi izolujemo i odvojimo od drugih ljudi, već da zajedno ujedinimo energije i napravimo ono što izvan underground scene retko ko može.
Ovde govorim o demonstraciji grupnog poverenja, saradnje, energije, itd, a ne samo dosadnog koncerta gde jedni gledaju a drugi dave sa bine. Pesma se zove Bez ograda, jer najviše volimo koncerte gde između nas i drugih ljudi na koncertu nema barijere, i gde svako može da se izrazi kako želi, da li u šutki, da li tako što će skočiti sa bine, animirati nas ili druge, popeti se da peva, mlatiti kosom itd... šta god, dokle god to predstavlja zajednički trud i uspeh.
Svi ostali koji žele da izigravaju zvezde, ili da budu najlepši, najjači ili bilo šta slično, nemaju šta da traže na koncertima ove vrste. Ovo ne znači da smo svi isti ljudi ili šta god, svi smo različiti i individue, manje više, ali na koncertima bi trebalo da postoji određena svest o dobrobiti drugih, pažnji, poverenju, i sigurnosti drugih.