“Naizgled napredujemo ali smo iznenađujuće stalno na istom mestu. Vavilon se ponavlja u epohama u različitom intenzitetu. Projekat Nabukodonosor donosi sliku tog fenomena. Autor koristi savremenu tehnologiju da bi se kroz zvučnu sliku poigrao sa dualizmom arhitip-savremeno, naslanjajući se na poetiku u tekstu.”
(Jovan Petrović o projektu “Nabukodonosor”)


Koliko je trajalo pripremanje pesama za album i odakle inspiracija?
Jovan Petrović: Sve ukupno je trajalo oko 6 meseci. Trudio sam se da muzičarima sa kojima sam radio tokom stvaranja muzike postupno objasnim korake koje sam zamislio. Snimanje je proteklo u kreativnoj atmosferi koja ih je dovodila do autentičnih rešenja. Treba poštovati stvaralačke emocije kod drugih. Onda si na pravom putu. Izdvojio sam one trenutke koji su mi najviše odgovarali za ideju u celini i sve je glatko teklo. Zbog toga i nije trebalo mnogo vremena za pripremu, a zatim i realizaciju.
Inspiracija je, za mene, ime za pojavu koja daje pečat našem delovanju u prostoru i vremenu. Ona može da pokrene i stvori sve ono što poželimo, ali nas norme i pravila ograničavaju, pa samim tim je moguće da se pojave problemi koji sputavaju našu maštu. Taj efekat izaziva sumnju, i stvaraoc pribegava šablonima u svom izražavanju. Sa druge strane, ako uspeš da u skoro svakom trenutku osetiš sopstveno postojanje onda to nije psihoza nego je beskrajno polje u kome razotkrivaš delove u kojima postojiš, a onda ih podeliš sa drugima oko sebe. To je suština komunikacije. Mene komunikacija takođe inspiriše.
Vavilon je asocijacija za probleme u komunikaciji pa sam to povezao sa aktuelnim dešavanjima. Ono što je važno shvatiti je da su mehanizmi u delovanju tzv “Mind control” efekta manipulacija u komunikaciji, drugim rečima šabloni. U ovom slučaju je to potpuno suprotno, a zove se “oslobodi svoj um” i inspiracija je tu. To je individualna stvar. Sve ovo o čemu pričamo je bio povod da zanemarim šablone u stvaranju muzike jer oni sputavaju slušaoca u osećanjima koja se javljaju tokom slušanja. Rekao bih da je “Nabukodonosor” uspeo u tome. Koristio sam savremenu tehnologiju da bi se kroz zvučnu sliku poigrao sa dualizmom arhitip-savremeno, naslanjajući se na poetiku u tekstu. Tekstovi su angažovani ali bez prostakluka. Drago mi je što imaju elemente poezije, dodiruju čak i ezoteriski nivo.
Potvrdu nalazim i u tome što su Olga Kepčija i Jelena Lađarević ispred beogradske izdavačke kuće Metropolis music pozitivno reagovale na audio materijal i predložile digitalno izdanje maxi-singla koje je već postavljeno na više portala na internetu (Deezer, Spotify, Amazon, Qobuz, iTunes, Google play…).

Kako to da još uvek nismo došli pameti pa ne učimo od grešaka iz prošlosti?
Jovan Petrović:  Prošlost je za mene utisak sadašnjosti. Pošto živimo u sadašnjosti i u svakom trenutku je tako, onda prošlost možemo i da ne pamtimo ili pak da je pamtimo, ako to “NEKO” hoće ili neće. To nas dovodi do razmišljanja o tome da li greške uopšte postoje? U sociološkom smislu, to je na primer situacija kada mlad čovek koji ulazi u svet odraslih kreće da stvara utiske u odnosu na sistem. On se između ostalog susreće sa poželjnim ponašanjem i poželjnim mišljenjem koji imaju svoje definicije. Te definicije uglavnom izuzimaju duhovnost kao takvu. To je neprimetno do te mere da se stvara utisak “svrsishodnosti” koja pokriva manipulaciju i služi samo tome. Mi smo produkt od  produkta već dugi niz godina. Rekao bih da tek sad dolazimo do našeg kolektivnog bivstva. Ali u ovom trenutku to je više fenomen prirodnog procesa nego naše svesnosti. Samim tim ta pojava je kod mene stvorila potrebu da napravim ovakvo muzičko delo. Vavilon se ponavlja u epohama u različitom intenzitetu. Projekat “Nabukodonosor” donosi sliku tog fenomena.

Kakvo je danas vreme za rock and roll? Imamo li razloga za optimizam?
Jovan Petrović:  Moj odgovor je uvek …Nikad bolje… jer Rock’n’Roll ne predstavlja optimizam već nešto više, to je način zivota. U godinama koje imam već bi trebalo da to shvatam kao mladalački hir. Ali to sigurno nije i ne može biti. Ne bi bilo ovog maxi-singla da je tako. Rock’n’Roll je proizvod modernog društva koje popularno zovemo urbano društvo. Na primer Bertolt Breht je još u prvoj polovini XX veka definisao tu pojavu i prikazao je u svojim delima. On je postavio temelje filozofije urbanog društva na osnovu kojih se ono iznova generiše kada je to potrebno pa samim tim i Rock’n’Roll. On je sinergija koja je deo ljudskog fenomena proizvedenog u urbanoj sredini. Od nastanka Rock’n’Roll-a do danas pojavio se ne mali broj fenomenalnih autora koji su izvršili veoma snažan uticaj na dosta generacija.
Na primer Bitlsi, nisu samo autori najprodavanije muzike na svetu, već sociološki fenomen, slika i osećaj generacije kojoj su pripadali. To je apsolutno (javno) prenošenje iskustva tokom upoznavanja sa svetom odraslih u koji su ušli na velika vrata i dosegli vrh svetske estetike kroz Rock’n’Roll dajući lični pečat. I to tako traje do današnjih dana. Svaka generacija ima “svoje Bitlse”.
Atmosfera u kojoj mi živimo je prostor u kome je zagušljivo. Trebao bih sada da napadam i da se obrušavam na aktuelno dešavanje …koje je …strašno… i mi jadni… ne možemo da dignemo glavu od primitivizma… i kako smo to dozvolili… i neko nam oduzima… nas same od nas samih… i to traje već dvadeset i kusur godina… i nećemo se nikada opametiti… i nestaćemo sa lica zemlje… Ima još mnogo opsena koje bih mogao da navodim. Mislim da je dovoljno. Rock’n’Roll kod nas delije kao gas-maska… Kad budemo provetrili biće nam lakše da dišemo, to je prosta stvar…je li tako?
Treba se probuditi iz Titovog socijalizma i napraviti ono što te inspiriše. Sopstveno postojanje u kreativnom smislu ti niko neće pokloniti nikada.

Verujete li da muzika može da donese promenu?
Jovan Petrović:  Naravno… ona u svakom trenutku ima tu funkciju podrazumevajući elokventnost kod autora! Ovde bih se nadovezao na prethodne odgovore. Kanonizacija u stvaranju muzike smanjuje prirodnu pojavu sinergije koja bi pozitivno delovala na kolektivnu svest. Ako ništa drugo ona bi dramtično smanjila količinu agresije kod ljudi. Samim tim promena bi imala funkciju napretka.
Naprimer, primitivna muzika nije ona koja dolazi iz nekog plemena iz srca Afrike ili Australije već iz glave primitivca tj. čoveka koji nije razvijao svoju inteligenciju nego je agresijom dolazio do željenih zamisli.
Muzika (u pravom smislu te reči) postoji kao efekat vrhunskog sklada datog iz kosmosa, koji čovek može da postigne u svojoj nameri.

Kako izgleda vaš kreativni proces stvaranja muzike?
Jovan Petrović:  To je kao kada berete plodove koje vam je priroda učinila dostupnim. Kosmos je beskrajan. Drugim rečima proces razvoja ličnosti kroz koji umetnik prolazi je vrlo svojstven za svakog pojedinca. On određuje dinamiku događaja i jačinu impresija. Naravno, što si stariji tu je više iskustva koja deluju na količinu slobode u idejnom smislu. Meni u većini situacija te vrste, muzika koju stvaram već svira u glavi. Tako da je ja prenosim u zvučni zapis kao konturu koja već u daljem sledu događaja postaje melodija, ritam, aranžman. Tako i tekst postaje deo te atmosfere i nenametljivo postoji ili ne postoji. Zavisi od pesme kakvu inspiraciju nosi u sebi.

Ima li rock and roll snage da sačuva ono malo ljubavi koja postoji među nama?
Jovan Petrović:  Rock‘n’roll nije politička partija. Da je tako ne bi postojao a samim tim ni ljubav koju stvara. On je odraz planetarnog kolektiviteta onoga što proizvodi.

Da li ovaj put Vaš izraz na engleskom u pesmama podrazumeva i ambicije vezane za strano tržište i saradnju?
Jovan Petrović:  Ideja je takva da otkriva efekat “novog Vavilona” u kome živimo. U novom Vavilonu svi govore engleski jezik. Ali može se posmatrati i iz ugla koji si naveo u pitanju. Postoje i elementi eksperimenta koji me je naveo da pokušam da odslikam svetski proces koji zovemo globalizacija. Utisak je da je uspelo. Pojava masovne komunikacije na planetarnom nivou daje tu mogućnost. U tom smislu treba biti kreativan, a ne samo korisnik. I na kraju postoji lična ljubopitljivost koja me navodi na to, kako zvuči moj glas i emocija koju izražavam kada pevam na engleskom jeziku.

Koliko ima prostora na domaćoj i regionalnoj sceni za muziku koju stvarate? Čemu se nadate?
Jovan Petrović:  Prostor je celokupan ali mediji ne stvaraju dovoljnu prisutnost. Scena postoji najviše na internetu. Ima interesantnih sastava koji deluju u okruženju. “Nabukodonosor” je umetnička tvorevina i kao takav će dugo delovati. Pesme sa maxi-singla su deo fenomena društvenih dešavanja i one će postajati sve aktuelnije kako vreme prolazi. Čini mi se da ne postoji dilema u odnosu na šire delovanje. Uvek je prioritet komunikacija sa publikom, pri tom se mora voditi računa o svežini sadržaja koji se nudi.

Kakva je interakcija sa publikom?
Jovan Petrović:  Tema je aktuelna. Publika se tek upoznaje sa ovim albumom. O reakcijama ću ti reći u sledećem intervjuu.

Ima li mesta nakon Nabukodonosora za neki novi početak, tj. projekat?
Jovan Petrović:  Mislim da nikada nisam počinjao (osim na samom početku) uvek sam nastavljao. U prilog tome, napravio sam novi bend koji se zove Jovan Petrović & Out of Time orchestra. Izvode se svetski hitovi jazz standarda na autentičan način, sa promenjenim ritmom i tempom. Sviramo retko izvođene pesme na ovim prostorima.

Kako vidite domaću scenu danas?
Jovan Petrović:  Novo vreme, nove mogućnosti… internet je čudo. Rekao bih da stvaraoci koriste tu mogućnost, i… eto ti scene. Naravno ona ne liči ni na koju iz prethodnog perioda, zbog toga je i autentična. Čini se da je nevidljiva. To što su retki koncerti na kojima se mogu videti ne znači da nemaju svoj pečat i definiciju. Zaustaviću se na ovome jer ne želim pisati o politici.

Kakav je status bendova u kojima ste delovali poslednjih godina?
Jovan Petrović:  Status Quo.

Poruka čitaocima i slušaocima?
Jovan Petrović:  Ne verujte nikome, osim svojim očima i ušima. Osetite život trenutka. Oslobodite svoj um.

Intervju pripremio Dragoje Živković