2013. godine u muzičku orbitu lansiran je debi album benda Brigand pod nazivom "Zaplešimo grešnici" koji nam je doneo zvuk zakivanja klinova, fijukanje teških maljeva kroz septembarski vazduh. Bili su to zvuci postavljanja temelja za ono što tek dolazi.
26. februara 2017. sa lanaca je pušteno čudovište zvano "Daleko je Vavilon" i sada Brigand već suvereno vlada haosom na teritoriji koju je album "Zaplešimo grešnici" utabao.
Album je solidno teži od prethodnog. Gitare su teže, masnije, mračnije. Dokaz da bend ostaje pri svome radije nego da se prikloni trendovima koji vladaju aktuelnom alternativnom scenom. 


Tonemo dublje, s jedne strane je tama neistraženih dubina a sa druge svetlost sunca koja se udaljava, gasi. Most je prešao reku.
Shvatamo da tonemo u nečiji bunovni san, spuštamo se medju vlažne zidove napuštene kuće, odzvanja škripa kapija, sablasno dobovanje kamenja po limenim krovovima, aveti prošlosti koje nemirno tumaraju. Ne mogu da izbacim pojam iz glave - Balkan.
Balkan nije geografski pojam, Balkan je dijagnoza.
Slušajući ovaj album ne mogu drugačije da personifikujem Balkan nego kao Sizifovog potomka koji masivnu kamenčugu ne gura nego vuče. Masivna kamenčuga srama, sazdana od grehova naših očeva, upaljena koža, slani znoj koji koška crvenilo, usta puna žuči. Urlik dugo zapet u grlu, konačno slobodan. Ali ga niko ne čuje.
Ne ostaje nam ništa osim da grlimo bogomoljku iz devete pesme i da mirno pripremamo svoju odmazdu. Zaplešimo grešnici... daleko je Vavilon.

Ivan Marinković