Holivud je najbolji (ili najgori, zavisi kako se uzme) kad se bavi samim sobom. Birdman, The Artist i Argo su se pokazali kao dobri primeri za to. Zabavni, ponekad impresivni filmovi, koje treba uzeti uz zrnce soli, jer posmatraju Holivud, kroz prizmu nostalgije i naknadne pameti. Trambo, biografski film o legendarnom scenaristi Daltonu Trumbou, obeležen je istim dualizmom.


Četrdesetih godina prošlog veka, Trambo se proslavio kao najtraženiji scenarista (i pre toga kao nagrađivani pisac) glamuroznog doba Holivuda. U isto vreme, bio je komunista. Ta etiketa, nije sa sobom nosila preveliku opasnost u periodu pre i za vreme Drugog svetskog rata (u ostalom SAD i SSSR su bili saveznici), ali nakon rata - bila je povod za diskriminaciju.

Trambo i ostatak „holivudske desetorke“, bili su pozvani da govore pred MekArturovim komitetom za „neameričke aktivnosti“ i na insistiranje konzervativnih krugova u Holivudu stavljeni na crnu listu, onih kojima je zabranjeno da pišu.

Ova mračna faza američke i holivudske istorije je pozadina za film, koji su uglavnom fokusira na ljudski aspekt ove političke priče. Trambo (koga glumi Brajan Karston, pokušavajući toliko intenzivno da kopira neobične manirizme, da pomalo liči na karikaturu) prikazan je pre svega kao porodični čovek, koga je borba sa Kongresom i nelojalnim kolegama gurnula u opsesivnost.

Nakon što su stavljeni na crnu listu, scenaristi počinju da pod pseudonomima, štancuju B filmove po narudžbini Frenka Kinga (glumi ga, uobičajeno raskošno i zabavno Džon Gudman). Posle nekoliko hitova, Kirk Daglas (uverljivi, mada bez rupice na bradi - Din O Gorman), naručuje scenario za najveći Tramboov hit - Spartaka. Scenaristi doduše propuštaju priliku da povuku paralelu između teme ovog filma i komunističkih uverenja njegovog autora - jer su uglavnom više fokusirani na to koliko je neumoran rad bez priznanja bio iscrpljujući za Trambouvu porodicu. Ovo je naravno, sasvim prihvatljiv način da se prikaže istorijska ličnost, ali ostaje utisak da je ujedno i manje hrabar.

Najteži zadatak, bio je prikazati negativce (uglavnom jer je saučešće Holivuda četrdesetih u cenzuri bilo prilično rasprostranjeno). Nude nam se tri opcije: Džon Vejn (Dejvi Džejm Eliot), koji je vodio desničarsku reakciju unutar glumačkih udruženja, Edvard Robinson (Majkl Stalbarg), simpatizer komunista koji se pokolebao pred Senatom, i Heda Hoper (Helen Miren), trač-kolumnistkinja koja napade na komuniste doživljava kao ličnu misiju.

Scenarista Džon Meknamara, ne uspeva da stvori uverljivog protivnika Trambou u sva tri slučaja. Vejn je prikazan kao glupkasti lepotan, odnosno kao karikatura sopstvenih uloga, za Robinsona publika razvije previše simpatija, dok je Hoper opet potpuno lišena iskupljujućih osobina (na primer nije joj problem da koristi uvredljive izraze za Jevreje). Inače, Helen Miren bio trebalo da psuje u svakom filmu - ima nekog nedefisanog zadovoljstva u tome.

Najveće mane filma su u neujednačenom ritmu i podilaženju publici. Najpre sam posao, frenetičnog pisanja scenarija je gotovo nemoguće predstaviti uzbudljivo - pisanje koliko god bio intelektualno stimulativan posao, sa strane izgleda kao sedenje za stolom i kucanje. Takođe, neki od Tramboovih govora koji bi trebalo da zvuče inspirativno i provokativno deluju neobično ravno i dosadno. To je čest slučaj, kada se gradi lik, koji je „veći od života“- ako svaka rečenica zvuči kao dobar soundbite za trejler, onda sve gube na dramatici.

Osim toga, odnosni među američkim komunistima (pa i među komunistima u „kreativnoj industriji“) su bili malo kompleksniji nego što nam film govori – ovde se naprosto drže zajedno, suočeni sa diskriminacijom. Sektaške i ideološke podele, koje su potresale SSSR i istočni blok, dobijale su svoj odjek i među zapadnim simpatizerima, tako da je Trambo vodio brojne unutarpartijske bitke, paraleno sa ovom holivudskom. Meknamara se ne trudi da osvetli ovaj deo svog protagoniste, verovatno računajući da publika neće biti spremna da se emotivno investira u politiku 40-tih.

Bez obzira na poneku manu i nedostatak suptilnosti, Trambo uspeva da uhvati energiju i izdržljivost koja je krasila scenariste tokom ovog perioda cenzure. Iako verovatno nije film koji će izdržati test vremena, jeste prigodan omaž svojim likovima.

Jan Kanja