Stripovi su bili važan deo odrastanja svih nas koji smo detinjstvo proveli u bivšoj Jugoslaviji. Sve do prve polovine devedesetih, kiosci su bili puni Alana Forda, Zagora, Dilana Doga, Bleka Stene, Komandanta Marka i ostalih junaka u čijim smo avanturama uživali. Sankcije i teška vremena koja su usledila su dovela do toga da stripovi gotovo nestanu sa trafika, da postanu deo andergraunda i piratskih izdanja. Ova velika praznina na mejnstrim strip sceni dovela je do toga da generacije odrastaju bez devete umetnosti. Njima je strip bio nešto strano, nešto što su znali iz priča roditelja ili starije braće i sestara.

Sve do pre skoro deset godina kada se pojavila izdavačka kuća "Veseli četvrtak" koja je strip posle preduge pauze ponovo vratila na kioske. Dobar deo popularnih junaka (i neki novi)  postali su ponovo deo naših života. I što je najbitnije, neke nove generacije imaju priliku da odrastaju uz njih.

Jedan od najzaslužniji za povratak stripa na velika vrata u Srbiji je Dušan Mladenović, urednik Veselog četvrtka koji je naš današnji gost. Pa zato hajde da vidimo šta je sve ovog momka formiralo.


Bendovi, muzičari i albumi 


Iako može delovati kao da nabrajam sve što sam ikad čuo, gledao ili čitao u životu, garantujem vam da je sve ovo što pominjem samo ono što me je zaista oblikovalo. Od domaćih muzičara u periodu detinjstva pa do kraja tinejdžerstva bili su to: „Rokenrol za decu” Vlade i Gileta (smejte se slobodno, ali i dan-danas ga često preslušavam u kolima, na užas mojih saputnika), neizbežni „Paket aranžman”, Idoli („Odbrana”), Oliver Mandić (neki best of sa sredine devedesetih), Videosex („Lacrimae Christi”), Pekinška patka, Luna i La Strada, prva dva albuma Obojenog programa, Block out („Godina sirotinjske zabave”), Darkwood Dub („Trejnspoting” i „Elektropionir”), Šarlo, Katarina II, Ekv i Disciplina, DLM, Brejkersi (I, II i III), Bajagina „Pozitivna geografija” prva je ploča koju sam video u životu i još uvek je sa ponosom čuvam u kolekciji, iako je najbolji album Instruktora svakako „Jahači magle”, KUD Idijoti („Mi smo ovdje samo zbog para”), Goblini („Istinite priče” i „U maglovenju”), Hladno pivo (u suštini, sve do „Šamara”, ali uključujući i njega)... Prvi albumi za koje se sećam da sam izričito tražio roditeljima da mi ih kupe bili su „Noćno kupanje” grupe Ruž na vinilu i „Rama-lama-ding-dong” Vampira na kaseti. :)

Od stranih: Elvis (znao sam celu diskografiju do kraja osnovne škole), Džeri Li Luis i ekipa, Bitlsi (prvo sam više voleo rane, a sa godinama mnogo više pozne albume, logično), Igi sa Studžisima i sa Bouvijem, Ramonsi, Bad religion, Toy dolls, Nik Kejv i Bed sidsi („Henry’s dream” je bio moj prvi Kejv), Fredi Merkjuri (mladost-ludost, prvo sam otkrio njegove solo albume), Nirvana (In utero), Alice in chains, AC/DC sa Bonom Skotom, Metalika iz onog perioda kad je imalo smisla slušati je i Slayer (Reign in blood).

Reditelji i filmovi


„Gunisi”, „Povratak u budućnost” I i II, „Betmen” iz ’66, „Terminator 2”, „Trejnspoting”. „Rozmarina beba”, „Isterivač đavola”, prvi „Poltergajst”, „Nosferatu” Klausa Kinskog, „Salò ili stodvadeset dana Sodome”, „Suspirija”, „Osmi putnik”, tj. Alien, „Psiho”, „Vrtoglavica”, „Isterivač đavola”, „Videodrom”, „Blejd raner”, „Robokap”, „Bitlđus”, Star wars, neizbežno, ali samo prva trilogija, „Akira”, „Žitije Brajanovo”, „Planeta majmuna” sa Čarltonom Hestonom, „Blue Hawaii”, filmovi o Tarzanu sa Džonijem Vajsmilerom, „Braća Bluz”, „Američki vukodlak u Londonu”, Evil dead trilogija, „Braindead” i „Bad taste” Pitera Džeksona, „Spaceballs”, „Navigatorov let”, „Wierd science”, „Lavirint” sa Bouvijem, „Paranoja u Las Vegasu”, „Dvanaest majmuna”, „Fight club”, „Brazil”, „Kad jaganjci utihnu”, Karpenterovi „Kristin” i „Stvor”, „Isijavanje”, „Teksaški masakr motornom testerom”, „Košmar u ulici Brestova”, „Petak trinaesti”, „Noć veštica”, „Cannibal holocaust”...

Stripovi


Čitao sam ih od kada znam za sebe i uz njih sam naučio da čitam (uz Mikijeve zabavnike, koliko se sećam). Alan Ford je na mene, kao i na većinu „starijih čitalaca”, ostvario veliki uticaj. U mračnim godinama s kraja prošlog veka, kada stripova nije bilo ni na jednom kiosku, pozajmljivao sam prastara (ili su se makar meni takvim činila) izdanja sa mirisom podrumske buđi od starijih drugara i tada sam shvatio da i ja moram imati ozbiljniju kolekciju. Dovijao sam se na razne načine, kao i svi drugi klinci, da uštekam neke pare (na vreme sam shvatio da novac koji dobijem za užinu na velikom odmoru nije bilo neophodno potrošiti na nešto trivijalno kao što je hrana), pa sam ih trošio na kupovinu starih stripova na zelenjaku, Terazijama i na platou kod Filozofskog faksa. Trenutak kada sam saznao da se otvorila prva striparnica u Beogradu (kultni Alan Ford u bloku 24, naravno) ostao mi je zauvek urezan u pamćenje (video sam delimično uništenu nalepnicu u nekom tramvaju),  i u njoj sam u njoj provodio beskrajan broj sati prevrćući celofanirane sveščice i birajući šta ću tog dana kupiti, sve to uz fasciniranost Miroslavom, vlasnikom knjižare, i njegovim pričama... mahom vezanim za politiku, doduše. Ali bile su to devedesete, politika je i među decom bila glavna tema. Američki strip sam u kvalitetnijoj meri otkrio upravo u ovoj knjižari preko starih Eks almanaha, ali i piratskih izdanja koja su tada, budući da je domaća scena uveliko bila uništena, u mom slučaju odigrala edukativnu ulogu. Istovremeno, s pojavom dial-up interneta otvorio mi se ceo novi svet. Tada sam, između ostalih stvari, otkrio i skenirane stripove koje sam najčešće skidao noću ili ranom zorom (kada se konekcija lakše uspostavljala i kada je postojala manja opasnost od pucanje veze) iz čet soba na mIRC-u. Uživao sam u svim tim nepreglednim količinama sveščica koje su neki dobri ljudi iz Amerike skenirali i kačili tamo kako bi ih delili sa, ispostaviće se, derištem iz jugoistočne Evrope. Ni izdanja ni skenova nije bilo ovoliko koliko ih ima danas, naravno, niti su bili high-res kvaliteta, ali su, čini mi se, imali veću emotivnu vrednost. Makar meni.

Kada pogledam unazad, stripovi koji su me na prvo čitanje najviše oduševili i na mene ostvarili najveći uticaj u ključnom periodu mahom su klasična dela kao što su fototipski tomovi starog časopisa Mika Miš, ukoričeni brojevi takođe starih „Politikinih zabavnika”, koji su se, sortirani po godinama, nekada nalazili po bibliotekama, priče iz „Mikijevog almanaha”, naročito one sa različitim krajevima, „Miki i njegov dvojnik”, kompletni Asteriks, a naričito album „Asteriks u Švajcarskoj“, Rejmondov Rip Kirbi, Dilan Dog sa epizodama „Džekil” i „Dama u crnom”, Zagor sa epizodom „Zagorova odiseja”, Betmen sa „Godinom prvom”, Milerovim „Povratkom mračnog viteza” i Murovim „Killing joke”-om, prvih nekoliko albuma Astera Blistoka, Gejmenov Sendmen, Morisonovi The Invisibles i Arkham asylum (mind. blown), Elisov Transmet, Enisov Preacher, stripovi EC comicsa, najviše oni na kojima je radio Voli Vud, Umpah-Pah, sve epizode Taličnog do kojih sam mogao doći, kompletni Kalvin i Hobs, Špigelmanov Maus, Usagi Jodžimbo, Kej Vonov Y: the last man, Smitov Boun, Death note, 20 Century boys i, naravno, O’Malijev Skot Pilgrim. Istina, ovih nekoliko poslednjih pročitao sam kad sam već prerastao fazu tinejdžerstva, ali to ne umanjuje njihov uticaj niti pozitivno prikazuje moju zrelost.

Pisci i knjige


U osnovnoj školi sam upijao omladinske romane (od kojih najveći deo više nije bio u lektiri) kao što su „Dečaci Pavlove ulice”, „Družba Pere Kvržice”, „Vlak u snijegu”, „Orlovi rano lete”, serijali Hajduk u Beogradu i Pet prijatelja Enid Blajton. Sa nekih devet-deset godina sam opsesivno zavoleo čitanje knjiga i gutao sam bar jednu dnevno na zaprešaćenje... pa, svakog ko bi to video. Obožavao sam romane Karla Maja. Sve knjige iz edicije Plava ptica koje sam nalazio po gradskim bibliotekama odigrale su ključnu ulogu u mom životu. „Lovac u raži/žitu” knjiga je koju sam verovatno najviše puta pročitao, a u srednjoj školi sam, recimo, odlepio posle čitanja „Hobita” i „Gospodara prstenova”, „Leve ruke tame” Ursule Le Gvin, Sagitine zbirke priča pod nazivom „Horor” u kojoj sam se prvi put upoznao sa Kingom, Lavkraftom i Barkerom, „Autostoperskog vodiča”, „Klanice pet”, Pračetovih knjiga o Disksvetu, „Majstora i margarite”, ali i Andrićevih i Selimovićevih romana.

Događaji


Koncert Sonic youth na Velikom ratnom ostrvu 2003. verovatno je najbitniji koncert kom sam prisustvovao. Prosto su me oduvali kad sam ih čuo uživo, a i godinama kasnije sam se hvalio kako je tako velik bend svirao baš u mom Zemunu. White stripes i Franz Ferdinand na Exitu, Let 3 u zagrebačkoj Močvari, gde su svirali samo prva dva albuma, poseta Metropoliten muzeju u Njujorku, jednostavno delima najbogatijem muzeju na svetu, Fan Expo u Torontu, što je zapravo treći po veličini Con u Severnoj Americi (posle San Dijega i Njujorka) sa stotinama hiljada kosplejovanih ljudi i gomilom poznatih crtača, scenarista, reditelja, glumaca i koncert Dejvida Silvijana u Domu sindikata 2007.