Još samo jedna zloslutna misao a onda će još jedan deo njegovog  tela početi da iščezava. Iz takve situacije se svakako neće izvući. Nestaje i nestaće poput sopstvene senke koja ga je davno napustila, kurvinski odlutavši nekim svojim mračnim trotoarima.

Sve je počelo onog jutra kada se vratio iz grobljanske smene. Na stolu ga je, umesto tanjira tople klin čorbe, čekala gomila neplaćenih računa... i rešenje o prinudnom iseljenju. Ništa nije osetio; samo se ogromna rupa iznenada razjapila, bezdana i preteća, na mestu gde su mu se često u čvor vezivala creva i grčio želudac. Nalazio se u ničijoj kući koju je nekada zvao svojim domom, zapahnut tišinom i zadahom memle, sa rupom u stomaku što se širila poput tmine u koju je protiv svoje volje gurnut. Bio je sasvim sam – ni traga ni glasa njegovoj supruzi i deci koja bi trčkarala kroz ovaj isti brisani prostor smejući se glasno i dozivajući njegovo ime.

Znao je da ih više nikada neće videti. Odveli su ih prokleti dušebrižnici u skupim odelima i s kravatama nalik omčama za vešanje.

I eto još jedne nove i još veće rupe: tamo gde je do pre nekoliko trenutaka aritmično dobovalo srce. Morao je da sedne, jer više nije imao noge. Umesto u omiljenoj fotelji (i nju je neko odneo) sedeo je na podu – nem, bled i ništavilom načet. Možda bi i opsovao ili urliknuo da je imao čim. Mogao je samo da bespomoćno zuri u tu dražesnu stvar dok je ta ista stvar zurila u njega; bila je to naprava koja je nekim divnim čudom još uvek stajala u uglu sobe i, bez prekida, emitovala uobičajeni program.

Na njegovom bezizražajnom licu zablistao je tupavi kez. Kroz rupu u lobanji strujila je promaja  razbijenih prozora i treperila oslobađajuća svetlost TV ekrana.

Ivan Ristić