Hard rok / stoner rok trio iz Podgorica Freedom završio je svoj prvi EP koji smo nedavno recenzirali, na kome se nalaze četiri autorske numere. Od srijede (16. novembra) izdanje se može besplatno preslušati i preuzeti sa platforme www.bucanpas.com.  Bend čine bubnjar Ivan Mandić, basista Boris Đurđić i vokal i gitarista Rade Vukčević.


Freedom je po stažu relativno mlad bend. Ajmo za početak da ljudima predstavimo o čemu se radi?
Radi se o tri momka koji se znaju desetak godina, ali su igrom slučaja tek relativno skoro spojeni. Duda (gitarista) je poslao energiju iz Engleske, druga dvojica je razumjeli i kliknuli. To je to!

Iako ste u ovoj postavi tek od nedavno, neki od vas su imali dosta bendova i projekata prije Freedoma.
Tako je. Manda i Bonja (bubnjar i basista) sviraju zajedno oduvijek i praktično su zajedno prelazili iz jednog projekta u drugi. Takvi projekti su bili bendovi Brokeri, Fiction i Protocol, sa kojima je bilo i autorskih stvari. Obzirom na to da Duda ima nešto manji svirački staž koji je počeo za vrijeme njegovog boravka van zemlje, njegov rad prije Freedoma je vezan za Englesku, mnogobrojne pabske nastupe, pa čak i rad u studijima kao sto je Metropolis. Sva ta iskustva su nam mnogo pomogla da lakše i iskusnije krenemo i sa Freedom-om.

Vjerovatno, kao što je slučaj i sa većinom bendova i vi imate potpuno različite muzičke uzore. No, kad bi se sve sumiralo, koji su to izvori iz kojih je istekla muzika vašeg benda?
Tu stvarno ima svega. Bendovi to često kažu, ali malo ko stvarno praktikuje. Žanrovski se uopšte ne ograničavamo kad je u pitanju muzika koju slušamo, jer tu ima od nekog blues-a, jazz-a, funk-a, preko rnr-a, hard rock-a do metala, pa čak i popa, ska itd. Za nas, od Blind Lemon Jefferson-a i JJ Cale-a pa do Rammstein-a, Slipknot-a i Killswitch Engage-a. Hurricane sa našeg EP-a je možda sjajan primjer te sinergije. Kreće južnjački, završava kao Hellfest, a sredina je Maceo Parker meets Lenny Kravitz. A EP sigurno kači Panteru, Soundgarden, Down, Kyuss, Tool. Ima svega.

Zanimljivo mi je kada autori navedu da su im uzori u nekim drugim umjetničkim poljima, a ne u muzici. Ima li takvih uzora kod vas?
Apsolutno. Ima tu uzora od Neila Druckman-a, Mijazakija (Hidetake i Hayao-a ) i Shigeru Miyamoto-a, preko Marka Aurelija i Sun Tzu-a pa sve do Anthony Bourdain-a.

Četiri stvari za koje ste se odlučili da prve stavite na izdanje nose pečate hard roka, grandža, southerna i stonera. Nakon prve mini turneje po Crnoj Gori i svirke na festu u Beogradu, koliko vam se čini da je ovaj zvuk koji ste upakovali zanimljiv publici?
Ljudi se uvijek zakače za dobru energiju, nezavisno od žanra, tako da ako budemo nastupali interesantno i kvalitetno, onda će i ljudima rasti interesovanje za naše pjesme.
Osim što je ovo muzika prepoznatljiva po energiji i improvizaciji, koliko pored gomile bendova koje se drže ovog toka ima prostora za kreativnošću u njoj?
Nije toliko problem u kreativnosti koliko u autentičnosti, a ona dolazi originalnom manifestacijom uticaja svih naših uzora u kombinaciji sa trenutnim emotivnim stanjem i muzičkim namjerama. Sigurno će biti potrebno malo vremena da se naš zvuk konkretizuje, ali se oslanjamo i na to da imamo dosta šaren zvuk u vremenu kad se svi trude da budu tržišno kanalisani stilom, žanrom, imidžom itd. To je jaka osnova za stvaranje bogatog i šarenog repertoara.

EP, iako prvo izdanje, zvuči više nego zrelo. Čemu treba zahvaliti za to?
Nismo više klinci, a obaveze života su nas dosta uozbiljile – zašto se to ne bi ogledalo i u našoj muzici?
Možda vas je objavljivanje EP-a I njegov prijem zatekao nespremne, ali ipak neki planovi sigurno postoje.

Kakav je plan daljeg dejstva?

Kratka pauza, onda par svirki, pa rad na drugom EP-u i Bože zdravlja, turneja i za to, s tim što ćemo tad već loviti i gradove izvan CG.

Prije ovog EP-a ljudi su mogli čuti nešto potpuno drugačije, stvar "Sudbinu u ruke". Koja je priča iza nje?
Bijes zbog stanja u državi u kojoj svi znaju što ne valja, a niko ništa ne radi povodom toga. Pjesma je trebalo da bude poziv na reakciju, a dobismo 75.000 pregleda i gomilu lajkova za uzvrat. Što da kažemo, voajerizam-tačka-me do vijeka.

Kad smo već kod ove stvari, mora se primjetiti da iako je regionalna klima sve lošija, sve manje bendova se odlučuje za direktnu kritiku sistema. Kako to objasniti?
Johnny Štulić I Laibach su bockali onaj stari sistem komunizma, provocirala se policija, ismijavala se ograničenost domaćeg mentaliteta pa pogledajte što se onda posle desilo. Kako uopšte da bude bendova koji kritikuju sistem kad je skoro čitava umjetnička scena CG poltronski nastrojena? Naše kolege su često apolitične ako već nisu uz vlast (čast Zoon Politikonu), jer se toliko puca od univerzalizma, boemštine i neshvaćenosti da su savremeni i privremeni problemi naše politike potpuno nebitni za umjetnike u njima. A i što da se buni iko više kad ćemo brzo u EU i NATO i onda će sve biti super i savršeno?

Da li se može očekivati još pjesama na maternjem jeziku?
Možda. Viđećemo, ne isključujemo ništa, ali za naš osnovni rock zvuk, ne interesuje nas – Balkan više nije jako i nezavisno tržište kao za vrijeme SFRJ, a naše ambicije su malo veće od ex-YU prostora, tako da nemamo nikakve koristi od toga.