Play: Ako niste znali, Lajka i ja smo teški džezeri jer volimo da imrpovizujemo u životu, što se da primetiti iz razvoja događaja u poslednja 4 dana. Trebalo je da odemo u Kragujevac, tako je rekla turneja, ali Lajka i ja smo završili u Kosjeriću. Ispalo je ovako: U Kragujevcu nismo našli nijedan prostor za nastup - ni za čitanje poezije, ni za svirku. Slali smo mejlove i poruke na razne adrese ali jedino su nam se javili iz KC UMMUS-a i rekli nam da se premeštaju na novu lokaciju i da zbog toga ne mogu da nas ugoste, što je skroz fer i hvala im na tome. Fora je što ljudi u ovom poslu ne odgovaraju na mejlove i ne čitaju poruke. Ne mogu da vam prepričam koliko sam poruka poslao i na koliko nisam dobio ni „seen“. Pre neki dan mi je od urednice jednog studentskog kulturnog centra stigao odgovor na mejl koji sam poslao petog septembra, kada su Sobakaisti planirali turneju. Kao što se vidi iz ponuđenog, nismo je baš najbolje isplanirali. Ali zato smo Lajka i ja iskulirali Kragujevac, kao što su nas iskulirali za odgovore i dogovore, pa smo zapalili u Užice, da bismo odatle otišli u Kosjerić u kafić „Breza“, gde je Lajki moja ortakinja iz Studenjaka sredila svirku. 
 
mural u Kosjeriću
Fast forward: Lajka se u Kosjeriću nacirkao rakije, samo sam čekao kad će kao prava rnr zvezda da skine majicu i svira go do pasa. Od kad smo na turneji, mislim da je za njega ovo bila najbolja svirka; sve je bilo onako kako on voli – nije bilo mikrofona i ozvučenja, stao je na centar malog lokala sa drvenim enterijerom i pred petnaestak ljudi odsvirao je svoje stvari i još nekih obrada onako kako ih svira na ulici, najiskrenije: na grlo i gitaru. Znao sam da je na kraju bio pijan jer je pokidao G žicu, a to podne je stavio nov komplet dok smo putovali vozom ka odredištu. Mada možda je to bilo i do tripa, svirao je „Okean“, a to je stvar koja mu se u poslednje vreme najviše sviđa. „Okean“ je snimio pre neki dan u Kraljevu, a već danas mu je Bluzdog uradio video.

Rewind: Vozovi ne služe prevozu, već putovanju. Pogotovo srpski vozovi. Prošle godine na „Park festu“ sam se zaljubio u našu železnicu kada sam se sa nekim pecarošima navario u pola 4 ujutru u poslednjem vagonu koji je išao ka Priboju (o tome sam pisao na mom blogu). Zato sam se sada radovao Užicu i istoj onoj železničkoj stanici sa koje je krenula jedna od najboljih avantura u mom životu.

Ljudi mi se uglavnom čude kada kažem da mi je Užice prelepo, ali moje objašnjenje je u saundtreku. Čekao sam ovaj grad da bih preslušao „Jazzmatazz“ albume, koje mi je jedno veče preporučio Džoni, bubnjar Soulkejdža, kada mi je u dve rečenice objasnio razliku između hip-hopa i repa. Dakle, ako planirate da idete u Užice, potrudite se da imate ovu muziku na listi, jer ovaj grad je pravi urbani „strit art“ poligon. To vidite još iz autobusa kada pred vas izleti ona betonska raketa iz centra grada. Čoveče, kakva čudesna građevina, ko bi rekao da je to hotel po imenu „Zlatibor“! Užice je nerealno mesto, a to provalite kad krenete da se verete po uzbrdicama oko grada, svim onim jezivo strmim puteljcima koji vode do ogromnih naselja načičkanih po brdima oko centra. I iz svake kuće vidite središte Užica kroz koje prodire pruga. Uži centar grada ulepšan je brojnim grafitima i samo iz straha da se opet ne razbolim kao u Kruševcu, odustao sam od šetnje, ali ono što sam video iz taksija bilo je i više nego dovoljno da oboji drugi Guruov album „Jazzmatazz II: The New Reality“. Zato i kažem: Užice je za mene prelepo jer kad u ušima imaš džez vožnje preko kojih crnački mudraci slažu životne istine, sav taj beton ima smisla i možeš u njemu da nađeš svoj trip – neko je to ipak gradio sa smislom i umećem.

Ponoviću: vozovi služe putovanju, ne prevozu, zato ponesi cigare, i vodu, i nešto da pojedeš, ali nikad ne zaboravi slušalice i punu bateriju na telefonu, jer onog trenutka kada sedneš u kupe, seo si u mašinu za koju je vreme relativno, pa se dešava da put od Beograda do Užica traje i po 15 sati. „Koliko para, toliko i muzike“ ne važi u ovom slučaju, jer za 100 dinara koje tutneš kondukteru možeš da preslušaš muzike koliko hoćeš, a ako si opušten, možeš da dupliraš uživanje u vožnji dobrom pljugom. To važi za stare vozove, oni su naravno bolji, onaj novi je dosadan, glas automata vas svaki čas podseća da ne smete pušiti u vozu, a to se dešava toliko učestalo da vam dođe da izgorite celo paklo iz inata. Takođe, u novom vozu postoje kamere, pa ako hoćete da prođete sa kondukterskim p(r)opustom, samo stavite kintu u staru kartu, tako da se ne vidi novac, a stručno lice će već znati kako da to reši. Lajka i ja smo putovali onom boljom verzijom i to u čistom i toplom kupeu. Kao i u Kragujevcu, u Užicu takođe nismo imali ništa zakazano, tu nas je Gradski kulturi centar iskulirao za odgovor, pa je Kosjerić izleteo kao savršeno rešenje, a uz činjenicu da do Kosjerića ne voze autobusi, već samo vozovi, uživanje je bilo još veće. Uz lagane bitove u ušima, pruga se polako rolala pod nama.

Forward: Možda mi ne biste verovali da je Kosjerić kul mesto, ali tamo se već godinama održava letnji Art kamp na kojem se skupljaju umetnici iz celog sveta, pa je ta mala sredina otvorena ka urbanoj kulturi, a dokazi za to su sjajni murali koji prekrivaju zidove javnih ustanova (vidi gore). Čak i po oblačnom danu Kosjerić izgleda veselo, jer je čist, sa puno zelenih površina i zanimljivim spomenicima i gradskim inventarom kakav je prelepi putokaz na kružnom toku. Zidovi nisu samo za grandiozne murale, već ima mesta i za glas naroda i grafite poput ovog:
 

Record: Nadam se da će naredni dani biti sunčani, jer toliko je ulica kroz koje još treba prošetati. Posle Kosjerića i Užica, vratilo mi se uzbuđenje i želja za putovanjem, otkrivanjem novih mesta i upoznavanjem svih tih neverovatnih ljudi koji čekaju na mene po raznim okukama Srbije. Malo sam se žestio na menadžera turneje što je ovo nije dobro isplanirao, ali sada sam mu zahvalan za slobodu koju imam u ovom putovanju. Ipak, ne bih voleo da propustim Kragujevac i moram tamo otići do kraja oktobra, pa ako znate nekoga ili imate neki kontakt koji bi nam omogućio neki nastup, pišite mi na fejsu ili u komentarima. Ali nije frka ni ako ne nađemo neki konkretan povod koji bi nam pokrio putne troškove – sigurno ćemo doći tamo iz čistog uživanja. Tako isto i u Bajinu Baštu, Valjevo, Bor, Smederevo, Sombor i još neka mesta iz kojih nema potvrdne informacije za nas i naš projekat. Nema ni veze, meni je samo do putovanja.

Andrea Kane