NEIL YOUNG + PROMISE OF THE REAL - The Monsanto Years (Reprise) 2015.
Helly Cherry
iliti priča o Mad Max-u iz Gornje Stubice
Kako započeti pisati recenziju novog albuma jedne takve veličine kao što je Neil a bez da upadneš u patetičnu klopku i počneš sa kilometarskim uvodom o njegovim zaslugama u svijetu popularne glazbe je izazov, pa ću mislim zaobići rutinski rukopis jednog piskarala i prijeći odmah na stvar, oni koji ne znaju tko je Neil Young sigurno niti ne čitaju ove retke.
Kad je album izašao bio sam pažljiv u pristupu pa sam ga dozirano slušao, svatko naime ima svoje tehnike. Prvo slušam površno, pa onda ponavljam pjesme, stavljam album prije spavanja, ujutro uz kafu, slušam ga u hodu ili dok nešto radim, potpuno neobavezno i opušteno, nakon te faze počinjem kontati tekstove pa ih naknadno čitati da vidim koje krive interpretacije sam izvukao iz dotičnih, fenomen inače poznat kao mondegreen, to me zabavlja. Ako vidim da u tom repetativnom nizu postupaka ploča i dalje ne silazi iz plejera, dobivam povratnu informaciju da se nešto dešava između mene i muzike koju slušam, sinergija. Pjesme su se približile meni a ne ja njima. Tada prelazim u drugu fazu slušanja, ona je naime više tehničke prirode itd. ...da skratim, "Godine Monsanta" su još uvijek u plejeru. Više od godinu dana, pa rekoh ajde da napišem recenziju.
Što natjera starog Neila da snimi kompletan album posvećen ovom korporacijskom zlu...vjerovatno osjećaj krivice da je i on u nekom segmentu i načinu života doprinio takvom razvoju situacije. Kad kažem Monsanto, prva asocijacija koja mi je padne na pamet je fiktivna kompanija iz igrice i filma "Resident Evil". Kompanija koja uskoro ni sama neće znati razlog svojeg postojanja osim da čini što veća zlodjela ne bi li samu sebe održala iz impulsa koji nikome više nije jasan.
Teška su vremena a Neil Young nikad nije okretao glavu na drugu stranu i zato ga oduvijek cijenim. Sam pristup i priča ove ploče je otisak za mračnu budućnost koja nas čeka ako pod hitno ne promijenimo naš odnos naspram planete...novi Mad Max, The Walking Dead - štafeta ide dalje. Staro ofucano kazalište, revolucionarni proglasi odštampani na otpadu, farmerska gerijatrija u ilegali piše pjesme o vremenu koje je bilo nekada, snimaju na izlizane trakaše i tour-aju sa svojim mladim nasljednicima za druge izolirane zajednice po štagljima diljem opustošene Amerike i Old World-a. Upravo to je "The Monsanto Years", zastrašujuće proročanstvo. Mnogi kritičari mu zamjeraju podsviranost, parolaštvo tekstova, jednostavnost aranžmana. Ja kažem nemate pojma!! Sise struktura uvijek laju i uskomešaju se, brane svoje položaje kad im netko zagrebe po egzistencijalnoj sigurnosti. Razmislite malo, krakovi jedne takve industrije su svugdje, lobiraju u svim segmentima društva...bilo bi suludo da jedan novinar New York Timesa (koji inače pripada mega bogatoj bankarskoj grupaciji- sve jasno), novinar koji svako jutro kupuje svoj usrani napitak u Starbucksu i ždere usrani hambi u Meku a radi u novinama koje reklamno oglašavaju te iste proizvode, napiše kritički ogled i složi se sa stavovima bijesnog Neil Younga te mu odvali jednu peticu. Prosto nemoguće, isto vrijedi za sve druge novine, od Rolling Stonea do NME-a. Ovo je jedini razlog zašto je ova ploča podbacila, jednostavno zato što ne smije biti prihvaćena kao apsolutna istina, Monsanto diktira tržište a svi se boje za svoje guzice. Da Neil nije slavan i cijenjen umjetnik naklada ovog albuma bi još uvijek skupljala prašinu u skladištu izdavačke kuće. To je ovaj jadan svijet u kojem danas živimo i zato jedan takav album nikada nije bio potrebniji. Ako neki mladi momak ili djevojka danas, traži iskonski bunt u punku, u literaturi, ako mu treba soundtrack dok na protestima baca molotovljeve koktele na korporacijske fašiste onda bi svakako trebao/la slušati "The Monsanto Years" a ne Against Me!, Raised Against, Against All Authority i sve ostalo što sadrži against u imenu benda.
Zašto je ova country/indie/rock ploča punk više od svih punk albuma koji su izašli u zadnjih desetak godina? Zato što zadire u svakodnevnu problematiku i nudi konkretna riješenja za malog čovjeka, kloni se apstraktnih metafora i prstom upire u stvarne protagoniste ovog ludila. Svaki punkrocker mora ići svakodnevno u trgovinu,mora konzumirati htjeo ili ne htjeo a puno njih i dolazi ili je pobjeglo iz malih seoskih provincija, pobjeglo od krumpira i kukuruza u urbano ludilo grada.. Gle, da pojednostavnim...i Andy Warhol mora kupit kruh i popit kavu, bacit nešto u kljun, otići na wc. Možda je vrijeme da netko ponovo napravi limenku Campbell juhe..ovaj put hrđavu i da doda od ispod "GMO manipulated". Neil Young priča jezikom mojeg djeda, mojeg oca, priča jezikom mladih farmera ali priča i univerzalnim jezikom osviještenih ljudi, ljudi koji danas traže sklad sa prirodom a opet ima kredibilitet i renome jednog intelektualca i umjetnika, pa mu ne može nitko predbaciti da je seljačina. Čovjek je jednostavno razuman, a zdrav razum je ono što nam kronično nedostaje u današnjem društvu. Ne želim pisati pamflete ali svatko od vas neka stane barem na trenutak i skenira svoje dnevne rituale..zaključak? Svi kiksamo, u svim aspektima, konstantno..opet, to nije razlog da se ne slažemo sa stavovima dotičnog gospodina ili osporavamo realno stanje stvari. Put od ideje do realizacije je dug, ali je ucrtan na karti vremena. Dakle, upalite vaše kineske navigatore i otisnite se na ovo dugo i naporno putovanje.
Još jedan stup temeljac ovog biotehnološkog manifesta je svakako bend "Promise of The Real". Mladi momci, sinovi legendarnog Willija Nelsona, inače Neilovog velikog prijatelja i "Farm Aid" suborca ovoj su ploči dali hrabar instrumentalni back up, modernu svježinu a Youngu kredibilitet tako da mu nitko ne može nametnuti epitet senilnog starca koji se opekao vrelom kafom u Starbucksu i onda iz osvete snimio cijeli album protiv istih. Ovaj album je izvrstan, steampunk u punom smislu riječi, uništeni gradovi do temelja, oklopljeni traktori, polja kukuruza zaštićena naoružanim farmerima do zuba i "Godine Monsanta" iz zvučnika, godine koje nam tek predstoje. Vjerovatno najbolje što je Neil Young ikada napravio. Svi koji tvrde suprotno su samo ignorantne budale i neka im zbog toga izraste treće mudo i treća sisa od Monsanto čokoladica koje će se uskoro naći na policama svih supermarketa u regiji, naime Monsanto je otvorio urede u Vojvodini i Slavoniji, agrarnom srcu Balkana i sprema veliku invaziju, dobar vam tek.
Kako započeti pisati recenziju novog albuma jedne takve veličine kao što je Neil a bez da upadneš u patetičnu klopku i počneš sa kilometarskim uvodom o njegovim zaslugama u svijetu popularne glazbe je izazov, pa ću mislim zaobići rutinski rukopis jednog piskarala i prijeći odmah na stvar, oni koji ne znaju tko je Neil Young sigurno niti ne čitaju ove retke.
Kad je album izašao bio sam pažljiv u pristupu pa sam ga dozirano slušao, svatko naime ima svoje tehnike. Prvo slušam površno, pa onda ponavljam pjesme, stavljam album prije spavanja, ujutro uz kafu, slušam ga u hodu ili dok nešto radim, potpuno neobavezno i opušteno, nakon te faze počinjem kontati tekstove pa ih naknadno čitati da vidim koje krive interpretacije sam izvukao iz dotičnih, fenomen inače poznat kao mondegreen, to me zabavlja. Ako vidim da u tom repetativnom nizu postupaka ploča i dalje ne silazi iz plejera, dobivam povratnu informaciju da se nešto dešava između mene i muzike koju slušam, sinergija. Pjesme su se približile meni a ne ja njima. Tada prelazim u drugu fazu slušanja, ona je naime više tehničke prirode itd. ...da skratim, "Godine Monsanta" su još uvijek u plejeru. Više od godinu dana, pa rekoh ajde da napišem recenziju.
Što natjera starog Neila da snimi kompletan album posvećen ovom korporacijskom zlu...vjerovatno osjećaj krivice da je i on u nekom segmentu i načinu života doprinio takvom razvoju situacije. Kad kažem Monsanto, prva asocijacija koja mi je padne na pamet je fiktivna kompanija iz igrice i filma "Resident Evil". Kompanija koja uskoro ni sama neće znati razlog svojeg postojanja osim da čini što veća zlodjela ne bi li samu sebe održala iz impulsa koji nikome više nije jasan.
Teška su vremena a Neil Young nikad nije okretao glavu na drugu stranu i zato ga oduvijek cijenim. Sam pristup i priča ove ploče je otisak za mračnu budućnost koja nas čeka ako pod hitno ne promijenimo naš odnos naspram planete...novi Mad Max, The Walking Dead - štafeta ide dalje. Staro ofucano kazalište, revolucionarni proglasi odštampani na otpadu, farmerska gerijatrija u ilegali piše pjesme o vremenu koje je bilo nekada, snimaju na izlizane trakaše i tour-aju sa svojim mladim nasljednicima za druge izolirane zajednice po štagljima diljem opustošene Amerike i Old World-a. Upravo to je "The Monsanto Years", zastrašujuće proročanstvo. Mnogi kritičari mu zamjeraju podsviranost, parolaštvo tekstova, jednostavnost aranžmana. Ja kažem nemate pojma!! Sise struktura uvijek laju i uskomešaju se, brane svoje položaje kad im netko zagrebe po egzistencijalnoj sigurnosti. Razmislite malo, krakovi jedne takve industrije su svugdje, lobiraju u svim segmentima društva...bilo bi suludo da jedan novinar New York Timesa (koji inače pripada mega bogatoj bankarskoj grupaciji- sve jasno), novinar koji svako jutro kupuje svoj usrani napitak u Starbucksu i ždere usrani hambi u Meku a radi u novinama koje reklamno oglašavaju te iste proizvode, napiše kritički ogled i složi se sa stavovima bijesnog Neil Younga te mu odvali jednu peticu. Prosto nemoguće, isto vrijedi za sve druge novine, od Rolling Stonea do NME-a. Ovo je jedini razlog zašto je ova ploča podbacila, jednostavno zato što ne smije biti prihvaćena kao apsolutna istina, Monsanto diktira tržište a svi se boje za svoje guzice. Da Neil nije slavan i cijenjen umjetnik naklada ovog albuma bi još uvijek skupljala prašinu u skladištu izdavačke kuće. To je ovaj jadan svijet u kojem danas živimo i zato jedan takav album nikada nije bio potrebniji. Ako neki mladi momak ili djevojka danas, traži iskonski bunt u punku, u literaturi, ako mu treba soundtrack dok na protestima baca molotovljeve koktele na korporacijske fašiste onda bi svakako trebao/la slušati "The Monsanto Years" a ne Against Me!, Raised Against, Against All Authority i sve ostalo što sadrži against u imenu benda.
Zašto je ova country/indie/rock ploča punk više od svih punk albuma koji su izašli u zadnjih desetak godina? Zato što zadire u svakodnevnu problematiku i nudi konkretna riješenja za malog čovjeka, kloni se apstraktnih metafora i prstom upire u stvarne protagoniste ovog ludila. Svaki punkrocker mora ići svakodnevno u trgovinu,mora konzumirati htjeo ili ne htjeo a puno njih i dolazi ili je pobjeglo iz malih seoskih provincija, pobjeglo od krumpira i kukuruza u urbano ludilo grada.. Gle, da pojednostavnim...i Andy Warhol mora kupit kruh i popit kavu, bacit nešto u kljun, otići na wc. Možda je vrijeme da netko ponovo napravi limenku Campbell juhe..ovaj put hrđavu i da doda od ispod "GMO manipulated". Neil Young priča jezikom mojeg djeda, mojeg oca, priča jezikom mladih farmera ali priča i univerzalnim jezikom osviještenih ljudi, ljudi koji danas traže sklad sa prirodom a opet ima kredibilitet i renome jednog intelektualca i umjetnika, pa mu ne može nitko predbaciti da je seljačina. Čovjek je jednostavno razuman, a zdrav razum je ono što nam kronično nedostaje u današnjem društvu. Ne želim pisati pamflete ali svatko od vas neka stane barem na trenutak i skenira svoje dnevne rituale..zaključak? Svi kiksamo, u svim aspektima, konstantno..opet, to nije razlog da se ne slažemo sa stavovima dotičnog gospodina ili osporavamo realno stanje stvari. Put od ideje do realizacije je dug, ali je ucrtan na karti vremena. Dakle, upalite vaše kineske navigatore i otisnite se na ovo dugo i naporno putovanje.
Još jedan stup temeljac ovog biotehnološkog manifesta je svakako bend "Promise of The Real". Mladi momci, sinovi legendarnog Willija Nelsona, inače Neilovog velikog prijatelja i "Farm Aid" suborca ovoj su ploči dali hrabar instrumentalni back up, modernu svježinu a Youngu kredibilitet tako da mu nitko ne može nametnuti epitet senilnog starca koji se opekao vrelom kafom u Starbucksu i onda iz osvete snimio cijeli album protiv istih. Ovaj album je izvrstan, steampunk u punom smislu riječi, uništeni gradovi do temelja, oklopljeni traktori, polja kukuruza zaštićena naoružanim farmerima do zuba i "Godine Monsanta" iz zvučnika, godine koje nam tek predstoje. Vjerovatno najbolje što je Neil Young ikada napravio. Svi koji tvrde suprotno su samo ignorantne budale i neka im zbog toga izraste treće mudo i treća sisa od Monsanto čokoladica koje će se uskoro naći na policama svih supermarketa u regiji, naime Monsanto je otvorio urede u Vojvodini i Slavoniji, agrarnom srcu Balkana i sprema veliku invaziju, dobar vam tek.
Ned O'Millick