„Plutonium“, industrial black metal bend iz Švedske, je početkom godine objavio treći po redu album, romantičnog naziva „Born Again Misanthrope“. Ono što album nudi nije nešto što do sada nije bilo čuto, niti je preterano inovativno. Ne želim reći da je album loš, ali najveći problem je trajanje nekih pesama koje bi bile... ne bolje, već celovitije. I posle nekoliko preslušavanja sam imao osećaj kao da me dave, da se njihovo razvijanje otelo kontroli, te da su svojom nepotrebnom dužinom same sebi postavljale nogu. Stoji to da je black metal u svojoj srži nekonvencionalan i da je upravo njegova bit u tome da same konpozicije ne budu standardne. Ali, isto tako je vrlo lako da se bežanjem od uobičajnosti izgubi nit vodilja.

Sam zvuk mi se generalno svideo, podsetio me je na ono što je „Satyricon“ radio na albumima „Rebel Extravaganza“, „Volcano“ i pomalo na „Now, Diabolical“. Produkcija je zaista dobra, što se za industrial bendove podrazumeva. Najbitnije je da onaj „blekerskiji“ deo ne trpi zbog toga, pa i pored sve svoje „upeglanosti“ ima onaj sirovi šmek stare škole. I ta kombinacija, taj miks lepo dozirane elektronike i nordijskog metal crnila dobro radi posao sve dok ne dođe do onoga o čemu sam na početku pisao. Na primer, četvrta po redu pesma (Casque Strength) je efektna zbog svoje proste konstrukcije potpomognute distorziranim vokalom, ali sve to pada u vodu kada se formula iz prve polovine pesme, posle kraćeg laganijeg dela, ponovi još jednom. Nije loše to zamišljeno, ali bi bilo bolje da je barem 2 do 2 i po minuta kraće trajanje numere.

Ali, zato je „Renumination“ veoma lepo osveženje, lagana, akustična pesma sa po kojim efektom i šaputanjem. Odlična atmosferična numera, opuštajuća i pored sve svoje „zlokobnosti“. Jer, zatišje uvek najavljuje buru i to je ono što bendovi iz ovog žanra gotovo uvek najbolje rade. Ovde to, nažalost, baš i nije slučaj. Poslednja trećina albuma je slična svemu ostalom što se od prve numere moglo čuti.

Ipak, moram priznati da ovo nije izdanje koje se može slušati u svakom trenutku. Njegovi najveći plusevi su lepo programirani elektro delovi, efektne orkestracije i solaže koje su me podsetile na „Dead Silent Slumber“ u nekim momentima. Da nije monotonog bubnja, njegove pomalo beživotne boje i preterane dužine pesama, „Born Again Misanthrope“ bi bio kompletniji album. No, to ne znači da ne treba da ga preslušate, možda i više puta, jer on svakako ima svojih kvaliteta i svakako će se svideti svima onima koji vole black metal u industrial ruhu.

Antonio Jovanović