Posle nekih 7-8 godina, ponovo sam putovao vozom za Zrenjanin! Iako sam tokom devedesetih i kasnije redovno koristio vozove za svoj prevoz do Pančeva, Beograda, Zrenjanina, Novog Sada pa čak i do Subotice, minulih desetak godina vozovi su postali veoma nepouzdan prevoz (u nekim periodima nisu kroz Kovačicu ni saobraćali) pa smo vremenom svi morali da se preorijentišemo na druge vidove prevoza. Ali, evo, konačno su Železnice Srbije preuzele one nove ruske vozove iz onog dugo i često pominjanog ruskog kredita i dale ih u promet i na ove naše pruge ovde u južnom Banatu (koji je inače u SFRJ bio region sa najrazvijenijom željezničkom mrežom). Nažalost, vozovi koji su prelepi, topli, čisti i uredni na ovim devastiranim prugama retko idu preko 40 km/h pa je recimo put do Zrenjanina i sa novim vozom dug sat i dvadeset minuta. Ali, ovi vozovi bar idu u minut na vreme, jeftini su i putovanje njima je veoma prijatno i lepo.  

Inače Zrenjanin je grad koji veoma volim, iako sam mnogo češće prolazio kroz njega nego što sam u njemu boravio. Onomad, kada sam išao u gimnaziju, ovaj grad je bio među najomiljenijima za srednje obrazovanje i skoro svi moji drugari iz generacije su u srednju školu išli u Zrenjanin. To je bila polovina devedesetih, u tom gradu su tada svirale grupe kao što su Instant karma, Oružjem protivu otmičara, Kanal Tvid, pa onda i Overdrive i zaista je Zrenjanin imao čime da privuče mlade. Iz Kovačice je prema Zrenjaninu u to vreme saobraćalo nekoliko vozova dnevno, postojao je internat za srednjoškolce a i tamošnji Tehnički fakultet je bio dobra opcija za studiranje posle tada veoma popularne elektrotehničke škole. I tako je bilo negde do bombardovanja posle kojeg je krenulo ozbiljnije propadanje - smanjio se broj vozova, vozovi su postali nepouzdani (kašnjenje, izostanci, kvarovi, mogao bih poseban tekst o tome da napišem) i grad više nije bio tako atraktivan za mlade. Jedno od veoma retkih mesta koja su opstala i ostala pristojna u ovom gradu je i pozorišni klub Zeleno Zvono. Ovaj klub je tokom devedesetih godina bilo poznat kao snažno uporište antiratnog i antinacionalističkog pokreta a kasnije je postao mesto u kojem se pokreće društveni život, podstiču se kritičko mišljenje i njegovo javno ispoljavanje, mesto gde se zagovara pravo na različitost, afirmišu se sve vidovi stvaralaštva, okupljaju se umetnici i naučnici sa ciljem da ih se kao dobar primer predstavi najširoj javnosti. Zeleno Zvono drže aktivni pojedinci, ljudi otvorenog uma koji ne pristaju na defetizam, širenje osećanja nemoći i beznađa.

Najavljen kao tri sata akustične, polu-akustične i električne svirke, zrenjaninski koncert Nikole Vranjkovića je oduševio kako njegove dugogodišnje fanove - tako i ljude koji su se tek upoznavali sa njegovim višedecenijskim opusom. Predgrupa tj. lokalna podrška je bio bend Crna grupa, Radi se o grupi koja je nastala je polovinom minule godine kao poseban muzički projekat koji je okupio većinu muzičara iz bivše grupe Kvazar. Crnu grupu čine bubnjar Milan Sekulić, pevač i gitarista Mihajlo Sporin, gitarista Igor Dunđerski i basista/klavijaturista Damir Miljković. Cela muzička ideja grupe zasnovana je na pravljenju autorske muzike koja bi reflektovala i oživela duh psych, garage i freak beata šezdesetih godina. Početkom avgusta prošle godine bend je uveliko radio na svojoj muzici i imao je priliku da se predstavi publici na 30. Zrenjaninskim danima piva zajedno sa velikim brojem autorskih bendova. Od tada ovaj bend aktivno svira i radi na snimanju svog albuma prvenca koji bi trebao da bude završen do polovine ove godine. Crna grupa je bend koju čine stariji muzičari, za sada mi nijedna pesma nije posebno zapala u oko ali ono što je mene veoma obradovalo je to što se bend ne folira i što pevaju tekstove na srpskom jeziku. Odlično je to što su veoma dobri muzičari a ističu se i po pitanju muzičke produkcije (dobra oprema, odličan zvuk na bini) i pristojnog izgleda tj. imidža. Lepo je videti nove bendove na zrenjaninskog rock sceni!

Nikola i njegov prateći bend su počeli svoj nastup oko 23:40 i to pesmom Za životom il' za sudbinom. Baš jako otvaranje i zaista moćan novi sastav muzičara oko Vranjkovića, naročito novi gitarista - Danilo Nikodinovski iz grupe Consecration - koji je uspešno dodao jednu lepu novu dimenziju ukupnom zvuku gitara na pesmaama - atmosferičan, veoma procesuiran i nekad kreiran uz upotrebu e-bow pomagala. Ipak, novi sastav pratećih muzičara oko Nikole zapravo najviše dokazuje koliko je Vranjković stoprocentni mastermind i da je on taj koji određuje kako će šta da zvuči (učinilo mi se par puta, da je mladić - Ivan Mihajlović, ako se ne varam - koji je ove večeri svirao bas gitaru neke od pesama svirao prema beleškama sa papira i svirao je bez greške - perfektno). Mada zanimljivo je naglasiti da novi gitarista svira sve ili bar većinu solaža koje je donedavno svirao Nikola (njegova gitara je čak i nešto tiša u miksu na bini). Slede pesme Fotelja, Zadrži svoj dah pa Sve što mogu reći, Čarobni akord i Raskorak. Dakle jasno je bilo da fanovi neće biti razočarani i da se ređaju favoriti. Nikola nije puno pričao između pesama, u prvom delu koncerta je objasnio kako bendovi nisu imali kompletnu tonsku probu jer je pozorišna predstava u sali ispod kluba trajala rekordno dugo i nisu mogli ništa da rade dok se ova ne završi. Ali kao što rekoh, zvuk je zaslugom tonca - i uz nešto domunđavanja sa Vranjkovićem - tako bio odličan. Onda je Nikola uzeo akustičnu gitaru i bend nastavlja sa pesmama sa njegovih solo albuma - Plovni put, Gusari i Sretenje. Onda idu dve sasvim nove pesme - Praskozorje i Fototapet - koje još nisu sasvim zaživele (čak je i NIkola pevao uz pomoć teksta na papirima) ali je svakako super čuti ih uživo. Onda je išla Nagrada za strah pa da bi ipak vratio publiku na siguran teren, bend kreće da svira pesme koje predstavljaju vrhunac večeri - Protiv sebe, Trenje, Majdan (svi muzičari koji su dotad sedeli ustaju posle ove pesme) i Andrej. Završni deo koncerta je posvećen pesmama 2000 i kusur godina, Težak slučaj pakla, Bunar želja.

Za sam kraj, uz napomenu da je ove godine jedan jubilej - 20 godina od izlaska albuma Godina sirotinjeske zabave, momci sviraju SDSS i Dan koji nikad nije došao. Inače, osim pomenutih muzičara, sa Nikolom su ove večeri svirali i bubnjar Vladan Božilović i klavijaturista/gitarista Ivan Zoranović koji je uz to pevao i prateće vokale. Koncert je završen nešto posle 2 sata iza ponoći i nije bilo bisa. Ali i bez bisa, ako neko ima profesionalan odnos prema svom poslu - onda je to na srpskoj rock and roll sceni Nikola Vranjković. Izuzetno visok - umetnički i ali produkcioni - nivo koji ovaj čovek konstantno već više od dvadeset godina održava bi mogao/morao da bude uzor ne samo za muzičare nego i za sve druge ljude koji se profesionalno bave kreativnim radom u Srbiji. Karte za ulaz na dan koncerta su se prodavale po ceni od 600 dinara i Nikola i momci oko njega su odradili posao za do poslednjeg dinara! I fora je u tome što sa Vranjkovićem uvek znaš šta ćeš dobiti, čak i ako nisi fan dobro je videti i proceniti koliko je visok stepen posvećenosti svirci, zvuku, izrazu na koncertima ovog muzičara. Ako ste u prilici, nemojte ih propustiti, ako vam je iole stalo ne samo do srpskog rock and rolla nego uopšte do kulture kod nas ...   
Janko Takač