Ovog puta su Belgijanci na redu, sa kompresovanim noise-rockom, uz daške punk energije, shoegaze-a, i uz vidne uticaje no wave-a. Evidentno je da '80s revival ne jenjava ni u ovoj dekadi, što je odlično, po mom mišljenju. Nudeći oštru svirku i psihodelične momente, The K pritom ne filozofiraju mnogo. U sekundi umeju da zazvuče i kao RATM, ali na svu sreću nisu oni. "Burning Pattern Etiquette" je prošao dosta zapaženo u 2015. godini, što se tiče evropskih okvira, tako da bi valjalo da ih čujemo i u Srbiji.

Na momente zvuče smireno, kao u lucidnom snu, staloženo, dok ne prevagne ona 'noise' strana i divljački nasrnu na distorziju i (ipak) suzdržanu disonancu. Produkcija je kvalitetna, a sirovost nadomešćuju načinom iznošenja pesama i lirike koja se dotiče preispitivanja sebe i okoline koja je odviše siva ili ima šaru koja je nerazumljiva za tumačenje. Uz to, ime benda me podseća na reč 'decay', a tu, srećom ništa ne propada. Krivulja kojom teku numere je manje-više standardna, sa smenjivanjem brzih/tiših delova, što ovoj trojci ne možemo zameriti, jer su veoma kompaktni i začudno, vrlo odmereni. Zapaljiva gitara uronjena u gomilu pedala, povremeno distorzirane bass-linije i bubnjevi koji to sve uredno prate sa nepravilnim ritmom i interesantnom dinamikom. Sve numere su slično koncipirane, a iskaču predivna i opora "The Mermaid of Venice" i poduža psycho/drone-ična epopeja "Pink Hiss", koje su i moji favoriti, uz  "20" Minutes of Discipline", kojoj zrnce ludila fali da maltene zvuči kao sirovi hardcore.

Sve u svemu, album "Burning Pattern Etiquette" ne bi valjalo  zaobići, nemam šta ni da zamerim, pretpostavljam da sve ovo mnogo bolje zvuči na bini, energija i vatra su tu.

Desya Lovorov