U poslednjih 150 godina Amerika uspešno ratuje na tuđim teritorijama i bombarduje svojom demokratijom. Imali smo "sreću" da je i naša zemlja prosvećena njihovim raketama i osiromašenim uranijumom i verujem da se svi, koji se sećamo onih godina, slažemo koliko nam sad bolje ide u pogledu ljudskih prava i sloboda; tako reći – ne može bolje! Dok se naše komšije upisuju među članice vojnog sporazuma koji okolo seje milost i oslobađa narode, mi možemo da se osvrnemo na neke američke vrednosti koje su nam zaista bliske i zbog kojih verujem da nisu baš svi Ameri pregojeni zavisnici od koka-kole koji voze hamere i nose revolvere za pasom. 

Metallica – One



Sećam se kako sam prvi put video ovaj spot na „Košavi“ i kako sam odmah nakon toga prekinuo da slušam sve drugo i postao pravi fan Metalike, toliki fan da sam poimence znao svakog člana benda, njegovu biografiju, porok, model instrumenta koji svira i ko mu je uzor u životu. Nosio sam majicu „And Justice For All...“ i nikako nisam mogao da pomirim u glavi da je ovaj bend iz iste države koja je bacala bombe na moju. Verovao sam da ti ljudi zasigurno nisu videli muzički video za pesmu „One“, jer da jesu, kako bi pristali da učestvuju u bilo kom ratu. 
Naravno, bio sam glupavi klinac (sad sam samo glupav), mada je neoboriva činjenica da je ovaj spot po nečemu specifičan i vredan za istoriju rokenrola. MTV ga je prikazao u januaru 1989-te godine, dakle 10 godina pre „Milosrdnog anđela“, a u to vreme svirački spotovi nisu bili izlizani kao danas, pa je sam prizor muzičara koji rokaju ovakvu pesmu bio mnogo upečatljiviji. Scene sviranja su vizuelno prilagođene scenama iz filma „Johnny Got His Gun“, snimljenog po istoimenom romanu Dolton Tramba - „Džoni je krenuo u rat“, kako je roman preveden kod nas. Osvetljenje scene i crno-bela tehnika snimanja slažu se sa delovima iz antiratnog filma o američkom vojniku u I Svetskom ratu koji zadobija teške povrede i ostaje bez ekstremiteta, čula vida i moći govora. Tekst pesme kao da pripoveda dodatnu priču o ovom junaku, a to se primećuje baš na početku strofe (01:47), kada se na reči junaka iz filma nadovezuje Hetfildovo pevanje. Pesma komunicira sa filmom, scene se međusobno prožimaju, a muzika dopunjava atmosferu iz slika koje vidimo tokom spota. Tako cela ideja dobija na snazi i antiratna poruka je mnogo jača. Uznemirenost koju osećam dok gledam ovaj spot još je veća i izraženija u odnosu na prvi put kada sam ga video, jer sada sam svestan dokle je svet otišao u uništavanju i ubijanju, pa mi sudbina nesrećnog junaka izgleda kao mnogo realnija. Da nije ovih scena iz filma, danas bi ovaj muzički video bio samo još jedan u nizu sviračkih spotova, ali ovako odaje utisak aktuelnosti i dalje šokira svojom snagom. Najdramatičniji momenti u filmu ukrštaju se sa agresivnom svirkom benda. U poslednjih tri minuta pesme gde sviraju solaže, stvarno izgleda kao da rokaju pred publikom, iskreno i sa žarom; pogledajte samo njihova lica, izraze i gestove koje prave, pogotovo Hetfildovu facu (05:52). Iako sam odavno prestao da slušam Metaliku, nikada neću biti ravnodušan na ovu pesmu, a ovaj spot ću uvek isticati kao primer uspešno ostvarenih antiratnih ideja i poruka u muzici. 


Alice in Chains – Rooster



Ako postoji išta valjano u američkoj kulturi, to je zasigurno grandž, a pogotovo ovaj bend. Čejnse sam otkrio tek na faksu kada mi je ortak uvalio disk sa kompilacijom na kojoj je bio i album „Dirt“. Au, čoveče! Navukao sam se na njihov zvuk i bio sam u stanju satima da razgovaram o ovom bendu sa nepoznatim ljudima koje sam sretao po parkovima. Tako sam i čuo legendu o nagaznoj mini koju je proizvodila stara Juga i prodavala je Rusima, da bi je oni zavaljali Kinezima, a oni je poklonili Vijentamcima tokom američke invazije na ovu zemlju. Navodno, mi smo napravili minu koja te ne ubije, ali te zasigurno osakati, što ima mnogo gore i dugoročnije posledice na čoveka, a i na državu u kojoj takav čovek treba da se vrati. Imalo je nečeg perverzno zadovoljavajućeg u pomisli da su naši proizvodi sakatili Amere po prašumama u Vijetnamu, ali koliko god to zvučalo kul (ili jezivo) nisam uspeo da nađem više informacija kako bih potvrdio tu priču. Bilo kako bilo, ovu legendu sam čuo u zazgovoru o pesmi „Rooster“, jednoj od najboljih pesama o ratu u Vijetnamu, ratu uopšte. Da citiram top komentar ispod ovog spota na Jutjubu: „This is best song from Apocalypse Now that wasn't used in Apocalypse Now“. 
Ne samo da je pesma sama po sebi toliko moćna da ne možete da zaboravite Lejnov glas kad zaurla u refrenu, nego je i spot toliko snažan i emotivan da morate da se empatišete sa svakom budalom koju su navukli da ode u rat na drugom kraju sveta zarad neke priče o demokratiji. Koliko je ova priča važna za same članove benda dokaz je kratak isečak iz intervjua koji daje Džimi Kantrel Senior, jedan od vojnika koji je imao sreću da se vrati iz Vijetnama. On je otac gitariste Džimija Kantrela koji je napisao tekst za ovu pesmu i koji i danas vodi „Čejnse“. Za ovaj sedmominutni spot korišćeni su arhivski snimci iz vijetnamskog rata koji se ukrtašju sa snimljenim scenama Kantrela Seniora koji lovi po šumi, kao i scenama koje bi trebalo da predstavljaju njegove flešbekove na momente iz rata. Video je slojevit, ima nekoliko linija priče: onu iz sadašnjosti u kojoj su crno-bele slike iz lova, depresivne, ali estetski najuspelije; zatim pojavljivanja članova benda, posebno Lejna Stejlija koji sinhronizovano peva reči pesme; flešbek scene iz rata, kao i arhivski snimci koji se prepliću sa njima pa sve izgleda mnogo autentičnije. 
Legenda o onoj mini je najdramatičniji trenutak u spotu. Pred sam kraj drugog minuta, kada se penje tenzija u pesmi pred prasak u refrenu, vidimo vojnika koji nestaje u eksploziji (02:58), a onda kako leži na zemlji sa jednom krvavom, osakaćenom nogom. „Nema šanse da umreš“, viče glas. 




Mržnja prema Amerikancima i svemu što oni predstavljaju u današnjem svetu čini se potpuno opravdanom jer je njihov san košmar za ostatak sveta. Ipak, postoje razlozi zbog kojih ne smemo da zaboravimo da nisu svi ljudi isti i da u toj kulturi ima mnogo toga što je obeležilo naše živote i učinilo nas srećnijim osobama, ljudima koji neće podržati nijedan rat, ljudima koji neće učestvovati u vojnim operacijama koje donose profit pojedincima. Valjda smo mi ti ljudi koji su bolji zbog umetnosti i zbog kojih ovakve pesme i spotovi postoje.

Prethodne tekstove iz ovog serijala možete pročitati ovde.