Pojeo ga mrak, kažu kada neko netragom nestane
. . .
Simeon je gazio lagano, prodirući kroz tišinu. Svetlost se širila oko njega, obasjavajući Decija i Halcedona. Sva trojica su nervozno motrili oko sebe, osluškujući tminu. Čuo se samo bat njihovih oklopljenih stopa, preglasan i pored sveg truda da prikriju svoje prisustvo. Simeonu je dosadilo, i izdao je naredbu glasom koji se poput grmljavine valjao prostorijom, odbijajući se o zidove i vraćajući kao pretnja: „Odred, stoj!“, stojstojstoj... Odjek se gubio u daljini, govoreći im da su zašli preduboko zagazivši u ovaj mrak.
Građevina je bila veća no što su planovi pokazivali, čineći patuljastim čak i njihove gorostasne prilike. „Naredniče“, otpočeo je Decije, ali ga je Simeon ućutkao laganim pokretom šake. Tmina se zgusnula i potekla sa svodova, ili se barem tako činilo trojici ratnika. „Tko gazi?!“ ponovo se oglasio Simeon, i dobio odgovor: gazigazigazi... Činilo im se da su hodali godinama, toliko im je smrti ostalo za leđima, Idej, Hano, Volan, Kiril, Efistol... svako na drugačiji način, sve bizarniji, i sve tiši. Elfiriel i Dirim su čekali u letelici, emitujući signal na koji su se trojica oklopnika, stešnjeni, usredsredila tražeći izlaz. Radio-far je i dalje bio tu, oglašavao se u pravilnim razmacima, ali osim toga nije bilo nikakvih znakova dvojice pilota. Samo piskanje fara i bela buka nalik na šuštanje kiše. Samo to, i ništa više.
Zastavnik Efistol je poslednji pao. Bez reči, bez šuma, samo se skljokao na granitni pod kao munjom ošinut. Simeon je preuzeo simvol vojne iz Efistolove mrtve pesti i poneo ga. „Stijeg ne sme pasti“, proneo se njegov glas kroz gusti vazduh kao udar malja o ledinu, potmulo i zloslutno. Bilo je kao da hodaju kroz vodu. Čak su se i njihova nadljudska pluća napinjala da izvuku nešto snage iz vlažne tmine. Kaciga je rešavala taj problem, ali Simeon je znao da je korist veća od opasnosti. Ako bi mogao da vidi lica svojih ljudi, mogao bi da primeti promene na njima. Sa kacigama na glavama, nije mogao da ih zaštiti. Od gubitka Efistola prošlo je više vremena nego što je prošlo od prvog do poslednjeg, i Simeon je osećao da je načinio dobar izbor.
„Tko gazi?!“ponovio je narednik, i ponovo dobio odgovor gazigazigazi... bio je to povik carskih stražara na njegovom rodnom svetu, i služio mu je kao slepcu štap, više no sveti steg koji ih je kupao hladnom svetlošću. „Namjerio si se na Careve izabranike, zloduše!“, grozio se Simeon, a tmina mu otpozdravljala dušedušeduše... „Naredniče, da li je to mudro? Odavati gde smo?“ Halcedonov upit ostao je bez odgovora. Nema odjeka, pomisli Simeon, ali ne reče ni reči, znajući da bi to dotuklo Halcedona. Strah je podla puzavica, i lako preraste sud u kojem su joj koreni, Decije je primetio prezivo, lišen zapovednikova takta, gotovo podviknuvši: „Ko god da je naš vrag, ZNA gde smo.“ Znaznazna...
„Muk!“, naredi Simeon. Mukmukmuk, povinova se tmina. Najednom, svetlost pređe sa stega na Simeona, niz njegovu oklopnu pest, pa na Decija. Tu se stade razlivati kao tečni plamen, tekući uz oklop do samog Decijevog grla, gde malo zastade, kao postidevši se, i krenu se peti uz njegov obraz. Bojovnikova glava zasvetle kao malo sunce, vrativši slavu Svetog cara u ovozemaljski svet. A onda se rasprši kao prezrela lubenica. Simeon zakorači unazad, zatečen, i posrnu, a Halcedon, videvši narednika kako pada, i sam potonu, i oduze sebi život. Simeon se pridiže, oslanjajući se na prastari simvol odreda, i osvrnu se. „Nijesi pobijedio dok jedan od nas diše!“ grmnu Simeon, ali se njegov glas ne zavalja kroz tavni hodnik. Muk ostade mukom, i Simeon preblede. Bilo je neprirodno videti kako ga izdaje njegovo nadljudsko srce. „No, hajde! Dođi, ubij me! Ubij!“, bojovnik prkosno uputi svoj poslednji izazov, i tama se odazva, ubijubijubij...

Aleksandar Trailović