Njegova zvezda (sa koje je pao) neće nikad ugasnuti, uprkos nazivu nove pesme "Blackstar", što je i povod ovom tekstu. Ne, dragi moji, Bouvi ne posustaje, njegov zvučni korpus i dalje pomera granice, čineći ga istinskim majstorom muzike, u rangu jednog Paganinija, Mocarta.... Ne žanrovski, već univerzalno gledano. I istoriografski, kako se on preobražavao, tako je i njegovo muziciranje dobijalo ruho, istkano od frekvencija koje je slao čitavom Kosmosu. On je zaista neorenesansna pojava u artističkom svetu, jer obraća pažnju na sve vrste izražaja, od klasičnog, preko avangardnog do apsolutnog undergrounda, ali se vodi sopstvenim previranjima u tako čvrsto bolećivoj duši. Fascinantno je da i posle skoro 50 (!) godina samostalnog muzičkog putešestvija i karijere, on ume da iznenadi, i te kako. Čuje mu se u glasu da je ostario, ali to daje patinu, stav jednog zrelog čoveka. Ono što me posebno privlači njegovoj muzici jeste odavanje počasti sopstvenim uzorima, jer ne krije koliko su ga muzičari pre njega inspirisali da stvara, kao što su ga dodatno inspirisali i oni kojima je on sam bio učitelj, a njegov dotadašnji opus obavezno štivo maltene svakom bendu iz 80'ih godina XX veka (između ostalih i naši new wave bendovi, pa čak i pozorišna scena) - a taj uticaj ne jenjava ni danas, priznaćete. Složio bih se sa konstatacijom mnogih da je on jedan od najvećih živućih umetnika, čije je mesto u zvezdama zakovano odavno. . .
Šta reći drugo (a da nije već iskazano) sem da se njegov novi album nestrpljivo čeka početkom 2016. godine!
Ah, da, nisam ni pomenuo i komentarisao spot za pomenutu pesmu, iako je slušanje iste rezultiralo pisanjem ovog eseja. Poslušajte i prepustite se čaroliji.

 

Desya Lovorov