Bend “Sizife daj kamen” postoji od 2005. godine. Pre godinu dana izdali su izuzetno kvalitetan album “Želja lakih zabava” za izdavačku kuću Tribal Rajber Label iz Niša. Na albumu se nalazi sedam pesama: Sitne duše, Ništa, Mama, Tužna pesma, Ne bojim se, Želja lakih zabava i pesma Vosak sa pevačem grupe Goribor, ST-om. Pored gitariste Dalibora Ristića, sa kojim je urađen ovaj intervju, članovi benda su i Milan Miggie Stoiljković – bubanj i Miloš R. Dabetić – bas gitara.


Kako je bend dobio ime?
Definitivno po Kamijevom Mitu o Sizifu, to smo čitali kao mladji, pa smo to nekako formulisali na taj način. Sizife Daj Kamen, u smislu toga dosta je bilo više guranja, mučenja, skloni ga već jednom… nikako u mazohističkom smislu, iako implicira tako, ali ne. Činjenica je da svako ima svoj kamen, samo je pitanje ko je koliko vredan, ko se nije zapustio. Definitivno ga niko nikada nije izgurao, niti će, mi imamo naš on njegov, svakom svoje po zasluzi. Egzistencijalni motivi, od pitanja kako ću sad do toga šta ću sa tim, sve to polazi i ogleda se kroz guranje istog. Pitanje je dokle doseže sve to, ali to su druge stvari, mnogo toga ne zavisi od nas samih.

Šta bi uradili sa kamenom kada bi vam dospeo u ruke?
Mislim da ništa ne bih imao od toga, možda bih produžio dalje, možda bih ga bacio, ali ne bih odustao. Kao paradoks o šahistima, bitan je proces postizanja cilja, možda više od samog cilja. Sizif je najsrećniji baš u onim trenucima dok silazi s brda, čistih ruku, iako zna šta je pred njim, večno vraćanje i kotrljanje istog. Možda ne možeš mnogo, ali verovatno možeš malo, a i to malo je ponekad mnogo. Dok tvoj trud neminovno mirno spava, nešto se zbiva, i uvek će ti neka pčela zujati oko glave, samo ti znaš kako ćeš s tim na kraj… i opet dolazimo do, rekao bih egzistencijalnih motiva, do sudaranja sa samim sobom. Sve ispočetka…

Znam da je nezahvalno pitanje, ali kako bi nekom ko vas nije čuo opisali vašu muziku?
Sve polazi iz glave, svako kombinovanje, planiranje, lista filmova koje gledaš, onoga što čitaš, muzike koju slušaš, način na koji dišeš sa ljudima sa kojima radiš to što radiš. Činjenica je da ne možeš uraditi ništa originalno, ali zato možeš uraditi nešto autentično, samo tvoje, tako da u svom tom klasifikovanju, čovek može izgubiti suštinu onoga što je hteo, možda i nenamerno. Ono što mi radimo bi bila neka vrsta alternative, jer muzika je u današnje vreme ozbiljno širok pojam, tako da je ne možeš uhvatiti i kazati mi radimo to i to, ali kad bih nekom morao da opisujem, ja bih rekao da je to post-egzistencijalistički fank, da je sve to do gitare.

Da li vas interesuje politika I šta mislite o dešavanjima proteklih godina?
Ne,to jednostavno nije naš rad… stvarno.

Koliko je teško baviti se umetnošću u gradu kao što je Niš?
Možeš kao i  u filmovima Džarmuš Džima živeti na bilo kom kraju sveta, kreirati vreme kako ti uslovi dozvoljavaju, i opet će ti biti dosadno ako se ne baviš sobom. Sredina i spoljni faktori rade jednu stvar, i uvek je bilo čovek protiv mašinerije. Možeš se umetnošću baviti  u Parizu, a možeš i na autobuskoj stanici u Nišu, Boru, Majdanpeku. Ako nemaš pokretača koji je smisao svega toga… možda vidljivost zarad vidljivosti, ali onda smo promašili temu. Ti guraj svoj kamen i pusti njih u svom ne-bavljenju sobom… Nameće se pitanje šta je to umetnost u vreme tehnološke ekspanzije u današnje vreme… Možda smo svedoci začetka i uzimanja maha na polju veštačke inteligencije recimo, ali smatram da se čovečanstvo nije ni maknulo iz Platonove pećine… vatra nam šalje odsjaj senki nas samih i jurimo se u krug. “Sve dok ima ruku, sve dok ima nogu, sve dok ima bilo čega” kaže Vasko Popa.

Kakva je alternativna muzička scena u gradu?
Nije problem u bendovima, problem je u prezentovanju autorskog rada u kontekstu koncertnih dešavanja, i tu se opet vraćamo na mrtvu tačku. Jedno jedino mesto, jedan klub, a suprotno tome mnogo šećerne vune, a internet ekspanzija je u punom jeku… paradoks verovatno… to je uzaludno, a ne guranje kamena.

Da li lokalni mediji posvećuju dovoljno pažnje alternativnoj kulturi?
Tu i tamo, ali sve ide po principu ko se kako snadje. Stara dobra, prvo skoči pa reci hop, nekako gubi smislenost. Pričalo se ranije o tim ciljnim grupama, nisu to bez smisla napravili… s druge strane tog virtuelnog bezdana, trebalo bi čoveka doimati kao zrelu samostalnu individuu, ali mi smo nekako zauzeti nekim drugim stvarima. Zato i kažem, po principu ko se kako snadje.

Šta je najveći problem mladih, nedostatak obrazovanja, nedostatak društvene svesti lenjost ili nešto sasvim drugo?
Ljudi su definitivno zaboravili da komuniciraju sami sa sobom, a kad nekog pitaš šta čitač trenutno, on ti kaže kako čita citate s fejzbuka, i tome slično… bez generalizacije, ali tako je. O kojim to merilima prosudjivanja pričati u tom slučaju kod mladih, bez nedostatka samosvesti ne možeš imati uvid ni u društvenu svest. Ljudi su zauzeti nekim drugim stvarima, lenji su zato što su pasivni i obrnuto, ili možda zato što ne znaju kud sa sobom. Svako vreme nosi svoje breme, činjenica je.

Kada možemo da očekujemo novi album I neku svirku?
Radimo na novom materijalu, pa ćemo videti… verovatno ćemo deo toga prezentovati krajem godine, ili u vidu nekog EP-a ili u vidu koncertnog dešavanja ovde ili negde sa strane… kud sa sobom ako ne u sebe,tamo je poredak pravi.

Igor Aćimović
izvor: Entropija