Mislim da pre nego što krenem sa prikazom festivala (2. i 3.10.) treba reći reč – dve o očekivanjima pre istog. Prošle godine je ovaj fest bio prilično sveža, kompletna i uspešna manifestacija. Znajući uslove i publku u glavnom gradu, očekivao sam da ove godine tako ne bude. Ne znam kako se meri kvalitet bendova, ali sam pre festivala čuo par komentara kako je ove godine „lajn ap“ nešto slabiji od prošle. Istina, ove godine nije bilo Šahta, Birtije i sličnih bendova koji čine okosnicu onoga što nazivamo (Oi)pank scenom, ali mislim da je izbor bendova ove godine bio prilično dobar jer su SVI zvučali dosta dobro, različito i kvalitetno. Svaki na svoj način. Al ajmo od početka...


Nisam muzičar i ne razumem se u tehniku sviranja. Ipak, znam da li mi se nešto dopada i da li me nešto tera da tu nešto kao tupkam nogom, cimam glavom, skankujem ili moshujem bez obzira što tada izgledam ko potpuni majmun. Uostalom nisam došao na festival da ostavim dobar utisak, već litar znoja. Carski je bilo to što je odnos utiska: znoja bio jednako raspoređen između bendova i publike, bendovi – dobar utisak, publika – energija i znoj. Ovo bi za mene bila recenzija prvog dana festivala, ali iako mrzim da nabrajam bendove i komentarisem, ali hajde da i to odradimo.

Prvi su nastupili  SNB. Obično očekujem da na festivalima na prvim bendovima publika izostane a oni koji otvaraju budu ili mlade snage ili bendovi koji slabije zvuče. U ovom slulčaju nije tako bilo. Publika je ispoštovala bend, a bend je zvučao odlično. E sad, dal zbog atmosfere, ili piva, ali njihov set mi je baš legao kako valja i ulio nadu da se neću smoriti. Poštena i zanimljiva svirka nema šta.

Sledeći na binu i ispred bine dolaze ljudi iz Gornjeg Milanovca, uglavnom. E sad, ne znam šta bih rekao za nastup Brushaltersa osim da je bend bio ubedljiv, a da je pevač ubedljivo najveći gospodin. Bina je bila dovoljno velika da primi članove benda, dok je ostatak ekipe predstavljao bend sa ove strane bine. Odlična atmosfera, odličan provod.

Nakon Brushaltersa na binu izlazi Pogon Bgd. Ne znam dobro da procenjujem te stvari, al čini mi se da bend već ima zapaženo mesto na domaćoj sceni i publiku, što nije mala stvar. Efektno, dobro odsvirano, i otpevano horski, tako bih opisao ovaj deo nastupa.

Žuta minuta takođe dobija svjih 5 minuta, ili preciznije 40ak minuta koje koriste na najbolji mogući način. Sjajno je bilo to što je delovalo kao da dosta ljudi iz publike zapravo zna i sluša – iskreno voli muziku bendova koji su svirali, što iako zvuči kao nešto najnormalnije često nije slučaj. Opet kažem, možda je to tako delovalo zbog povišenog alkoholnog pritiska, al meni je ono delovalo baš dobro.

Iako su svi bendovi stvarno pokazali ujednačen kvalitet, po meni je nastup benda Muzika poludelih bio možda najubedljiviji momenat večeri. Razume se, to nije stvar realne procene/ocene, već ličnih afiniteta i raspoloženja u tom trenutku. E pa, ja sam baš bio raspoložen za baš brzi hard core punk i pozitivnu energiju mosh pit-a. Tako i bi. Bend dosta ubedljivo opeglao, publika još ubedljivije peglala, a da su obe strane pazile jedna na drugu. Stvarno, koliko sam primetio, veče puno pozitivne atmosfere i bez incidenata. Posle muzike poludelih bio sam malo sluđen pa sam nastup Venerinog brega, priznajem, nažalost jedva ispratio. Žao mi je zbog te činjenice budući da sam ih zadnji put gledao pre oko 10ak godina na promociji „Ko ti kara kevu“ demoa ili Epja, i sećam se da su kidali. Plus se Đole pojavio sinoć što me je baš obradovalo.


Dan drugi. Neočekivano, nisam bio mamuran iako sam mislio da će biti takva situacija. Stižemo ispred na vreme i čekamo. Koncet kasni. Malo rakija, malo pivo, malo vino, a koncert i dalje kasni. Čuje se neka buka al mi kapiramo da se radi o tonskoj, a plus, ispred kluba je poduži red ljudi koji čekaju na ulaz tako da se po njima i orijentišemo. Eto greške u koracima. Naime, nisam imao pojma da je u klubu gde je juče bio prvi dan festivala to naredno veče nastupala konceptualna-pojma-nemam-koji-je-ono-fazon-umetnica Doris Bizetić i da je red ispred bio ugl. sastavljen od njene hipster publike iz pakla. One koje sam prepoznao u tom redu pravdali su se/tešili se, da su došli samo iz zeznja i „da vide u čemu je stvar“. Jasno je u čemu je stvar al ae dobro. Upadamo na zadnju pesmu prvog benda. Jbg, Doris, propustismo bend koji je sasvim pristojno i zanimljivo zvučao.

Drugi bend koji je nastupio, Drink or daj, a koje slušam, prvi put uživo zvuče dosta dobro. Nažalost, odmah primećujem da je donji klub lošiji za svirku od prostora veče pre. Zvuk je bio mutniji a i dim je posle nekog vremena krenuo da zrači. Svejedno, zrenjanici sasvim dobro i kvalitetno preneli svoju energiju i poruke na publiku koja je znala da ih ispoštuje.

Bend zbog kog sam se najviše i radovao ovom festivalu, Cepeni Ćunci izlazi na binu. Ruku na srce, zbog njihovog nastupa sam se najviše i radovao festivalu. Jbg sad, ako ću da budem iskren, ne volim jednako sve pesme ovog benda, ali one koje volim njih baš volim. Odmah je bilo očigledno da prisustvujemo socilološkom fenomenu. Iako veći deo iz publke ne pripada radničkoj klasi, da se ne lažemo, za vreme Cepenih svi smo se drali ko da sutra moramo u treću smenu ili da cepamo drva, nosimo cement i slično. Bend gledaš, uživaš u muzici, i najvažnije - veruješ im. Atmosfera energična ali i čudna. Iskreno, ceo život idem na metal, hcp i pank koncerte i bio sam deo bezbroj „šutki“ ili „mosh pitova“, al nikad nisam skapirao gde su ljudi skontali da je fora da gurneš čoveka u šutki što jače možeš, jebem li ga. Sa druge strane,  bilo je tu i kul momenata, pevanja u glas, skakanja, i podizanja najglasnijih. Sve u svemu, nastup večeri. Za mene.

Na scenu izlaze Jorgovani. Ovaj bend zasluženo ima publiku, mada bih pre rekao ekipu koja ih stvarno voli i prati, a to je najvažnije. Svirka dobra i poštena, ali jedan detalj se ističe, uvek. Retko koji bend ima tako harizmatičnog i pozitivnog frontmena koji pored toga što širi pozitivnu energiju sa bine čini to to iskreno i van nje. Takvog frontmena, pank-džentlmena pored Jorgovana poseduje možda još samo DEponija. Ovo je važan detalj, jer takvi ljudi i stav prema sceni, panku, druženju i slčnom čine i ovaj festival pozitivnim i zabavnim. Pozitivan stav i entuzijazam je bio primetan i kod ljudi iz organizacije koji su za vreme svirke bodrili bendove na bini jednako kao i ljudi iz „publike“. Ovo je za svaku pohvalu. Da budem iskren, od Šanka sam čuo samo prvu stvar čini mi se, a tada sam već morao da krenem. Ono što sam čuo zvčalo je prilično dobro zapravo al jbg, obaveze.  

Ovi moji prikazi deluju kao „tales from the pit“ ali jbg Ne mogu da ih pišem kao da recenziram grčke avangardne intelektualne porniće s medvedima, sve pišem onako kako se sećam, kroz fleševe, dim i energiju. U tom smislu, mogu reći da je ove godine festival (mene) iznenadio kvalitetom lajnapa, prostorom,  zvukom, brojem ljudi, i atmosferom. Ako bih morao da izdvojim samo dva aspekta koji su obeležili prvo veče onda je to sigurno pozitivna atmosfera i razmena energije između publike i bendova. Drugo veče karakteriše veći broj posetilaca i dobra atmosfera, mada i to da je gornji klub ipak bolji izbor za svirku od donjeg.


E sad, ono najvažnije. Najvažnije je da je festival i ove godine preživeo i bio uspešan. Uspeh festa se ne ogleda u broju prdatih karata već u činjenici da sad znamo da možemo i moramo računati da će sledeće godine biti još jedan ovakav festival. Najbolja stvar je da nije bilo ponavljanja, tako da organizatori sledeće godine mogu kombinovati bendove od prošle i ove godine ali i dovoditi bendove koji još nisu nastupali i tako u nedogled u godinama koje su pred nama. Niko se neće buniti.
Kompletnu galeriju možete naći na našoj fejsbuk stranici.

txt: Danilo Trbojević
foto: Jovan Mihajlović