Recenzija "Skylights" Mladena Dragovića

Neki albumi spontano isplivaju na površinu i nedvosmisleno ukazuju kakvi muzički pothvati  mogu nastati u Srbiji, a da to ne primeti niko ko iole ceni muziku kao umetnost. Takav je debi album "Skylights" Mladena Dragovića, iskusnog muzičara, kompozitora i prevashodno bubnjara. Ono što karakteriše sve numere jesu maestralno odsvirani instrumenti, gostujući muzičari, mnogobrojni brejkovi i žanrovsko 'lomatanje', doduše, visokog stila. Koncizno umereno tretiranje metala i stadijumskog rocka, na tragovima Dream Theatrea, kako i kreće priča, dok vodilja kasnije (po mom skromnnom mišljenju) postaje Toto - dva benda koja u sebi sadrže veoma visoku dozu virtuoznosti i samosvesti, s tim što Skylights bez stidljivosti ističe jazz/fusion kao glavnu pokretačku snagu, koju ne ističu potonji, Dream Theater kao suviše hermetični, a Toto kao pop-nastrojeni. U svakom slučaju dobitna kombinacija talenta i požrtvovanosti.

Komentarisati pesme zasebno bi bilo suvišno, svaka ima svoju storiju. Detalji koji se meni kao muzičaru sviđaju jesu stilistika pop-rocka '80ih, čvrstina i boja metalskih deonica gitare, džezirani stil kompozicije i strukture pesama, sveukupni tempo i činjenica da ovakvih albuma nema kod nas (ili ja nisam dovoljno upućen).
Impresivno je i to da je kompozitor prevashodno bubnjar i perkusionista: ovo liči na predrasudu, ali su retki oni koji to mogu da dokažu jednim formalno slobodnim albumom, svirački zgusnutim i odlično aranžiranim numerama. uostalom, njegovo muzičarsko iskustvo i saradnja sa vrhunskim umetnicima dokazuje postojani kvalitet.

Ovaj album nije za one u žurbi, nema radijski potencijal (što nije pitanje kvaliteta,on je neosporan), ali nije ni za olako puštanje u svrhu ambijenta i zaboravljanje.

Desya Lovorov