Pokušavam da se setim koliko puta sam u životu gledala Partibrejkerse. Ne znam. Verovatno dvocifrena brojka. I svaki put, mada pomisliš nema šta novo da se doda, nema ni šta da se oduzme.

Prvi put sa ćerkom na Brejkerse. Ne znam kome je bolje, njoj što je prvi put ili meni što znam šta me čeka. Prepuna Banovina, jedan od retkih koncerata koji se uvek rasprodaje, za koji publici nije teško ni da se iscima, ni da plati pozamašnu svotu za kartu, ni da mrdne i skače a ni da zapeva, a ni da zapali baklju. Navijački.

Cane u svom elementu, Anton i ekipa na nivou. Jednostavno, bez mnogo tupljenja i prenemaganja, rokenrol. Slušam i preispitujem šta je to što sve ove godine i sve ove napamet naučene pesme čini dobrima opet i opet. Koja je to formula što drugima fali ili je ne dokuče. A to je možda baš ta jednostavnost. Nepretenciozno. Iskreno. Mada se ne izražavam muzički na način na koji oni rade, mogla bih da potpišem brdo rifova i tekstova. Mislim, rekla bih to na isti način. „Prsten“ je i dalje jedna od mojih omiljenih ljubavnih pesama ever na jugoslovenskom jeziku.

Nikako ne bih nazvala Brejkerse kultnim bendom. Nema tu ništa kultno. Naprotiv, kako sam napisala, bez mistike i uvijanja. Gledam publiku, od generacije moje ćerke znači srednjoškolci, do skoro pa meni potencijalnih roditelja, svi zajedno na jednom mestu, svi tu i svi zajedno. Bend koji bez posebne propagande i medijskog prisustva, scenskog nastupa, toalete, specijalnih efekata, tračeva i akvizicije u srca dotakne svaki ali svaki put sveprisutne lirikom, nabojem i energijom.

I svaki put pomalo zazirem od novih im pesama, pitajući se šta više ima tu da se kaže. Ne znam da li je moć jednog benda ostati dosledan sebi, žanru i poetici ili biti u toku sa modernom muzikom i društvom i situacijama. Aktuelno. I šta je aktuelno. Meni su Brejkersi uvek aktuelni. I prvi album im je aktuelan danas. I novi album bi im bio aktuelan 1985. I aktuelno za 1000 godina. Mada manje nego pre raspoložen za propovedanje, Cane ume da dirne sa „pametni telefoni vas čine glupima“. Uvredilo bi me da mi neko drugi kaže da sam glupa. Cane ima tu privilegiju.

Kao da to nismo znali nego treba da nas neko prosvetli. E, i tu je moć o kojoj pokušavam da pišem.

Poslednjih godina, priznajem, imam problem sa prihvatanjem te transformisane figure Zorana Kostića ali to je moj problem, ne njegov. Krenem da čitam intervju ili slušam neku emisiju i nadrkano posle pet njegovih rečenica samo mogu da se nadrkam na sebe što ne mogu još uvek da postignem taj mir sa sobom, kao ni mnogi ljudi ovde. Ma mnogi na svetu celom. Gledam ga na bini, koliko je tu, koliko nam je ustvari neophodno da svako malo dobijemo tu dozu Partibrejkersa. Da se podsetimo koliko smo neiskreni i preispitamo šta nas pokreće i gde smo. Ili šta nas ne pokreće.

A moj lični utisak? Volim ih, naravno, zato što Brejkersi pevaju o ljubavi. Onoj frajerskoj. Jer... ona kaže ljubav pokreće ovaj svet. I kad sviraju angažovano opet nas podsećaju na ljubav. Falilo je meni tu još mnogo pesama, naravno, uvek mi fali. Malo je dva sata kad krene taj voz. Na ovom koncertu možda jedna od najlepše izvedenih „Mesečevih kći“.

Naše dve generacije prezadovoljno odlaze sa koncerta.

Olja Wagner