Koncert grupe ZAA (Srbija) obeležio je kraj besplatnog muzičkog programa Kunigunde. Bina se već po svršetku nastupa seli na Ljetni Kino gde se priprema završnica festivala. Oko mene je vesela atmosfera, ZAA su na visini zadatka. Publika je u potpunosti bila spremna za(a) ovaj nastup – razigrani ska sa primesama džeza i popa sasvim je lepo podigao raspoloženje ljudima. 

Meni se ipak neki D-mol ušunjao kao lopov po žicama, što bi rekao Balašević… Bežim od gužve, posle ko zna koliko vremena stojim sa strane, izvan mase i posmatram ljude u prolazu. Vreme protiče, današnji dan utapa se u poslednjim tonovima muzike koja je sasvim pogodna da ulije energiju za naredno jutro. Ja prebrojavam strane beležnice, listam je kao tajmlajn, od prvog do poslednjeg datuma. Dugo nisam pisala na papiru, navikla sam se na virtuelnu hartiju, virtuelne zidove, ali ovih dana sam bila primorana da svuda nosim sveščicu. Šetam po klubu i gledam postavku izložbe pod nazivom SAPINDALOGRAFIJA. U pitanju je jedna inovativna tehnika u fotografiji, koja ne podrazumeva korišćenje papira, već nekog drugog materijala (uglavnom iz prirode) kao medija za razvijanje fotografija. Urban Cerjak i Žiga Komperšak povezali su ljubav prema skateboard-u i fotografiji tako što su od drveta (javora) napravili skate daske i na njima razvijali fotografije koristeći emulziju po imenu WORK. 
 

Beg od papira je nešto što se u mojoj poetskoj svesti formiralo kao koncept koji želim da sledim -  papir koji asocira na medij koji je danas lako umnožiti, lako potrošiti, lako uništiti (pocepati, baciti, spaliti), papir koji je svuda prisutan, najčešće beo, koji često ume da bude lakši od gomile misli koje se nađu na njemu, tako lagan i prolazan nekako mi nije ulivao poverenje da je to moj medij za izražavanje. Najzad, celo današnje društvo ne može da opstane bez hartije, obične, malo teže uništive, hologramirane, numerisane hartije koja nosi neku izmišljenu, virtuelnu vrednost. Ceo svet klanja se hartiji, a kako i ne bi, kad je sve što nam je bitno zapisano možemo očas posla replicirati u hiljadu primeraka. Borhesovska ideja o bibliotekama kao mestima koja su pamćenje čovečanstva uvek mi je bila vrtoglavo zastrašujuća. Papiri sa idejom. Gomile ideja od kad je izmišljen papir pa do danas. Očigledno je taj materijal svemoguć, u stanju da mnogo vekova, čak milenijuma možda, nadživi svoje korisnike.

Brižljivo čuvana hartija. Hartija koja brižljivo čuva nečije misli, nekakvu prošlost. Dokle seže tajmlajn? Sigurna sam da ako bih rešila da ceo svoj život ispišem od prvog do poslednjeg trenutka, prozvodnja papira ne bi upala u kolaps. Ali čemu to mrčiti hartiju, pita Danilo Kiš, pisac, tvorac zbirke pripovedaka “Enciklopedija mrtvih”. Niz pripovedaka koje su “u znaku jedne teme koju bih nazvao metafizičkom; od speva o Gilgamešu, pitanje smrti jedno je od opsesivnih tema literature”. 
 

Sve te misli nastanile su se u mojoj glavi nakon posete  jednoj nesvakidašnjoj izložbi u Staroj Pekarni (stari deo Velenja) pod nazivom Brhka robatost. To je spomen-izložba jednom od najznačajnih umetnika Velenja - Matevža Časa (1982-2014), izložba njegovih vizuelnih i auditivnih poruka. Gomila hartije me je zatekla od ulaza pa svuda okolo po izložbenom prostoru. Sva pisana i crtana zaostavština jednog stvaraoca izvučena iz fioke. Svi neuhvatljivi trenuci jednog umetnika u dokolici. Moć pamćenja. Brzopotezni crteži, slova sa izlomljenim slogovima, igre rečima, motivacione poruke, notes to myself… Konzervirani trenuci… Još sa vrata susrećem se sa tajmlajnom. Kao da je to nekakav namerni koncept ovog umetnika. Ko sam ja? – u 50 crteža na običnom A4 papiru vode nas stepenicama do izložbenog prostora. Kalendari za 2013. i 2014. godinu – svaki nacrtani mesec nosi novi duhoviti moto, kao na primer - Oktober: Jeben je život če si preresen. (Jeben je život koji je prestvaran). Matevž Čas je niz godina osmišljavao logo Kunigunde, zaslužan je za logo Emce Plac-a, osmislio niz dizajnerskih projekata među kojima su i WTF majice koje mnogi mladi Velenjci nose danas. Prepoznatljiv po brhkoj robatosti. Pitala sam ljude šta znači ta sintagma. Nisam uspela da nađem prave reči za prevod. Sama po sebi predstavlja neku vrstu oksimorona, spoj nespojivog, dve kontradiktorne stvari jedna pored druge. Brhko je nešto lako, nežno, graciozno, poletno, a robatost predstavlja nešto veliko, robustno, masivno, silovito… Ova sintagma ustvari opisuje senzibilitet ovog autora. Voleo je da se igra i slikama i rečima. Lakoća življenja i silovita imaginacija. Ubojite, ali i razigrane šale. Pomalo neopisivo, da ne kažem, neuhvatljivo. Jedan od njegovih motoa je: MASKE DANES, OBRAZI JUTRI (MASKS TODAY, FACES TOMORROW).
Ne možemo da vratimo vreme, samo možemo da razmotavamo tajmlajn.

U podzemnom prolazi blizu Stare pekarne smeštena je izložba pod nazivom V iskanju (U traženju) mlade umetnice Julije Moline. Opet beleške, raspršene po izložbenom prostoru kao roj misli. Privid neuhvatljivosti. Vise sa plafona rasuti zapisi, zaustavljeni u lelujanju, uhvaćeni u sadašnjosti, sprečeni da odlete. Na drugom zidu mreža – da li simbolizuje uhvaćenost, zavezanost ili možda ja to gledam previše mračno. U galeriji vlada nekakva lakoća, mreža je svetlo plave boje, rekla bih da je to savršen, ponekad nesaglediv splet naših ideja, naše mašte. Na sred prostorije odmara se nekakv ogroman znak pitanja, tamno plav, stoji na kraju svih razmišljanja o smislu života. Na izlazu notes. Radnica u izložbenom  prostoru pita da li želimo da zapišemo nešto.

Sve je zapisano na tajmlajnu.

txt: Ana Nikolić
foto: FB stranica festivala