Nikada nisam čitala dela Stivena Kinga. Ne zato što sam plašljiva, samo sam uvek odlagala. Zapravo, i dan danas odlažem. Jednog dana sigurno… Delo je napisano kao scenario za TV seriju i u knjižarama se pojavilo kao manja zbirka neposredno pred početak serije. Ekranizacija je urađena kroz tri duže epizode. I da, morate gledati sve odjednom.


Nezapamćena mećava zahvatila je mesto u Mejnu. Blokira dolazak i odlazak iz grada. Dok se građani trude da pronađu način da prežive navalu snega, saznaju za ubistvo u gradu. Kao da to nije dovoljno jezivo, ubica se nalazi u gradu i neće otići. Andre Linož je prepoznat kao ubica i ubrzo je priveden. Šta je ovde strašno? Sve!! Andre zna sve tajne građana. One najmračnije, koje kriju i od svojih porodica. Povremeno ih odaje i uliva još veći strah. Gradom se širi san (znam kako ovo zvuči, ali da, san) i svi ljudi ga sanjaju. Manipulacija. Gradom se „širi“ i „epidemija“ samoubistava i to baš od ljudi od kojih se tako nešto nikada ne bi očekivalo. Građani naslućuju da je za sve odgovoran Linož, ali ne znaju kako da objasne njegovu moć. Želeći da dokaže još veću svog terora, svu decu baca u neku vrstu transa, komu, šta već. Prestravljeni ovim zapletom, spremni su da pregovaraju. Shvataju da je Linož demon lično, i da su uslovi njegovog odlaska vrlo jednostavni. Za njega. Za ostatak priče i rasplet, morate da se potrudite.

Kada sam rešila da gledam Storm of the century, znala sam samo da će me pući na psihu, ali nisam znala da će to biti toliko hipnotišuće zarazno. Da objasnim zašto. Nisam mogla da se odlepim od TV-a, čak ni da pijem vode ili jedem, moji brat i mama, koje ne vole ni Mrak film, a kamoli neki horor su me molili da gledamo ponovo, pošto nisu počeli na vreme, drugarica koja zakleto ne gleda ekranizacije (iako ovde nije baš to posredi) je gledala sedam puta. Ne treba vam više ubeđivanja pored nas nevernih Toma.

Tamara Maksimović