Putujem sam. Idem po ženu i dete u tazbinu. Samo ja i moja verna škoda. Put je loš. Škoda ne mari mnogo za rupe na putu. Pokušavamo da ih izbegnemo, ali je to vrlo teško. Najgore će biti kad budemo prelazili prugu, tamo su rupe neizbežne, a ima nekoliko prelaza. Malo je dosadno putovati sam, ali tu je radio da razbije monotoniju. Nema baš puno stanica da valjaju, ali nađe se ponešto, pristojno za put. Ruka na menjaču, kažiprst taman blizu da menja stanice, da vidimo šta ima, tačno je 17 časova, ovo su vesti dana: Grčka paralisana, Srbi obeležili Vidovdan, Putevi nisu ugroženi, izjavio ministar Mrkonjić, uh jebem ti kakva rupa, zamalo da mi otpadne točak, Skupština ukida imunitet za problematične, jebale vas vesti, klik, mene si zvala, a srce dala drugome da ga isprosi, ko bi reko čuda da se dese, pa Miljacka mostove odnose, hej pa ovo su deca najviše slušala na maturi, Halid, e, kako sam voleo Halida kad sam bio mali, a onda sam porastao, haha, da ne mogu tebi doć, da ne mogu ulicom ti proć, slušate Radio Raka Ešinger, Samo za dve jače devizne gospođe  iz Lazarevca, hahaha, ne mogu da verujem, pozdrav od Mikija iz Sopota, Nisam lopov,  al bih znao tom čoveku šta bih krao,klik, flojd, flojd, flojd, e to može, ko je dasa u ekstazi kada preko stotke gazi, flojd, flojd, flojd, refleks mu je kao munja, za njim jato riba cunja, evo i ibarske, sad samo da prejašemo ove pruge i nema više nekih napora, jebote, ja pričam sa škodom , nije to tako strašno, kad sam bio mali imali smo neku škodu, tata joj je dao ime – Sonja, u vašem su gradu pakleni vozači, čeličnih živaca, otkud sad odjednom ovi oblaci, a tamo preko pruge kao da je neki dim, mora da je neko nešto zapalio, ovo je vrijeme paklenih vozača, ovo je vrijeme paklenih vozača...
Rampa je spuštena, znači ide voz, zaustavim škodu, samo ja čekam da pređem, nikog ispred, nikog iza, a nikog ni iz suprotnog smera, baš čudno, jedan muškarac star oko 35 godina poginuo je jutros na pružnom prelazu, zbog kvara na rampi, ma, jebem ti, kakave su sad ovo vesti iznenada i baš ova, kada ja čekam da pređem prugu, klik, common sense is ringing out the bell, This ain't no technological breakdown, Oh no, this is the road to hell, e, baš mi je sad trebao Kris Rea, klik, What did I see? Could I believe? That what I saw that night was real and not just fantasy, Mejdeni, može, pogledam u instrument tablu, temperatura je u redu, brojač kilometraže od kad smo sipali gorivo, stoji na cifri 666, da li je ovo moguće, napolju sa one strane pruge onaj dim sad liči na maglu, In the mist dark figures move and twist, was all this for real or just some kind of hell 6-6-6 the Number of the Beast, klik, mogu i bez radija, još ću svašta da utripujem, a i ovaj voz što ne nailazi već jednom. Nikad ovoliko nisam čekao voz. Nema nigde žive duše. Kuc, kuc. Zamalo da vrisnem, pogledam u staklo na suvozačevim vratima i vidim nekog kako mi kucka. Pokazuje mi palac okrenut ka pruzi, hoće da ga povezem, „Ajde, upadaj“, kažem mu, a dok je ulazio, rampa se polako podigla iako voz nije prošao, nadam se da više neću imati ovih nezgodnih tripova, tip se polako vezuje, ja pokrenuh škodu i dok sam prelazio prugu, pogledah ga prvi put i videh tipa neodređenog pola, sa kratkom crnom frizurom, gde je svaka dlaka vodila svoju politiku, sa srebrnom minđušom u uvetu, i to u obliku kose za košenje, na vratu je imao tetovažu 666 i u trenutku dok sam ga zapanjeno gledao, pogledao me je svojim crnim očima, u kojima se nisu videle zenice, rukom je posegnuo ka radiju...klik,

Please allow me to introduce myself
I'm a man of wealth and taste
I've been around for a long, long year
Stole many a man's soul and faith
And I was 'round when Jesus Christ                   
Had his moment of doubt and pain
Made damn sure that Pilate
Washed his hands and sealed his fate
Pleased to meet you
Hope you guess my name...

Šokiran, pogledah pravo, dodadoh lagano gas i škoda polako, uz zvuke Stonsa, kliznu sa pružnog prelaza u gustu maglu...

Željko Jovanović