Oduvek sam se divio univerzalnom principu dualizma svih živih i neživih stvari koje se manifestuju u našoj realnosti. Univerzum je u svojoj beskonačnoj mudrosti stvorio taj princip ogledala kako bi naučio samog sebe da singularnost ne pije vodu i da je ravnoteža krucijalna za život u svojoj najčistijoj formi. Delom i da se održi skromnim u svojoj omnipotenciji koja opija. Verovatno se sada pitate kakve ovo veze ima sa najnovijim izdanjem grupe "Nadimač"
Pokušaću to ovako da vam objasnim, dragi moji prijatelji.

Drevno zlo pustilo je svoje ljigave pipke na naš svet još jednom. Baš kao crno Sunce koje izlazi na zapadu, u težnji da obavije čovečanstvo u zagrljaj hladne tame mentalnog pomora i sunovrata svesti. Ja ga nazivam dvoglavi žderač pameti. Dvoglavi žderač je majstor iluzije i manipulacije, večito nezasit na svom putu autoagresije i besomučne narcisoidne omnipotencije. Stvara ludilo, cepa umove i hrani se strahom...

Taman kada je došao negde do polovine proždiranja  planete i umova, dogodilo se nešto neizbežno.  Još jednom univerzum je stvorio veliko ogledalo, prirodan štit od svega što teži da nametne singularnost i ugrozi život u svom najčistijem obliku. Jedina stvar koju dvoglavi žderač ne može da podnese je svoj odraz u ogledalu. Pogotovo zato što je u ogledalu sve suprotno.

Tamo gde je tama, pojavljuje se svetlost.
Tamo gde je mržnja, ljubav će zasjati.
Tamo gde je strah,  hrabrost  se uzdići.
Sinovi drevnih slovenskih bogova Svaroga, Svetovida i Peruna, ustali su da pokažu srednji prst žderaču. 

E sada ako zamislite mogućnost i situaciju kako četiri junaka iz Srbije čija imena ću spomenuti kasnije prave kolosalnog robota nalik onim iz filma "Pacific rim" i izlaze na megdan drevnoj zveri kako bi je još jednom vratili na mesto i očuvali ravnotežu u našoj realnosti.  Znajući da su besmrtni i neuništivi, jer oni samo žele da se vrate kući.  Da se vrate kući, dobro ste me čuli  razmislite malo o tome,  makar par minuta.  Onaj koji se vraća kući, besmrtan je.

Danilo Trbojević,  Dragan Ristić, Stefan Ćorović, Marko Pavlović penju se u glavu robota gde su složeni instrumenti, pojačala i bubanj i počinju da cepaju rif za rifom, pesmu za pesmom kao da im je to poslednje što će raditi u ovom životu. To je ta strast koja pokreće metal, koja pokreće milione tona metala da se formiraju u pesnicu koja mrvi planine. Zabada se u utrobu žderača i iz nje vadi nesvarene duše...  nemilosrdno mu lomi kičmu dok ceo svet grmi uz zvuke pesme "Krvave desni" koja grmi iz razglasa koji je namontiran u ustima metalnog behemota.  

Ceo svet se trese dok ogromno gvozdeno stopalo gazi lobanju žderača, iznova i iznova... pevušeći stihove: ... Uradi sam ...bolje biti srećan nego normalaaaan!

Pesnica što mrvi planine udara poganu vilicu totalitarizma i imperijalizma, Gvozdeno stopalo šutira debelu mešinu industrije zabave, industrije prehrane, industrije smrti, i vadi iz nje nesvarene duše. jednu po jednu...da povrati ravnotežu i balans u svetu.

Eto to je prilično precizna impresija o novom albumu grupe Nadimač.
Izađite iz utrobe zveri, kupite ovaj cd, poslušajte muziku, pročitajte tekstove... Izlečiće vas od svih bolesti jer nije to džabe "Manifest Protiv Sudbine"

samo 1

Marko Albijanić