Black Sabbath su ostarali, Cathedral su se razišli, a Electric Wizzard sa posljednjim albumom baš i nisu ispunili očekivanja. Pa ko će onda da ponese baklju doom metala? Ima kandidata, i to ima podosta bendova u debelom undergraundu, ali najmanje je bilo za očekivati da će i Down izdati jedan album koji će markirati doom scenu.
Promjena u postavi je jako očigledna. Novi ljudi su „legli“ idealno i ako pogledate par live snimaka, odmah je očigledno da su kao uigrana i svježe podmazana mašina koja klizi i troši oktane. Ponekad je stvarno nevjerovatno posmatrati tih nekoliko ljudi koji dišu kao jedan organizam. Na sceni vi vidite petoro ljudi, svako mlati na svoju stranu, ali krajnji rezultat je jedna uniformna slika koja obara sa nogu. Jedinstvo. Jedino i dalje Phil Anselmo i njegov nemirni duh ponekad znaju da naruše cjelinu, ali čovjek treba sa time da se pomiri jer se to neće nikada mijenjati.
Novo iz Down fabrike donosi do sada najtvrđi i najteži zvuk u karijeri. Rifovi su i prije bili tvrdi i masni ali ovi najnoviji su ravni nekom od dalekoistočnih razarajućih zemljotresa i cunamija. To zvuči teško i ubitačno na albumu, a uživo je tri puta teže. Vrlo malo je tu od originalnog southern stonera sa prvih albuma, i sada je punopravni doom, samo bez imalo milosti u zvuku. Nema mnogo pjesama i minutaža izbija na 37 minuta, ali je to sasvim dovoljno za sve sladokusce koji se sjećaju vremena prije digitalne revolucije. Pt 2 je ljut, tvrd i izričite naravi! 

Nikola Franquelli