Nakon odlaska Bobby Gustafsona, Overkill dugo vremena nisu uspjeli da urade album koji bi ponovo zainteresovao publiku. U to vrijeme (početak devedesetih) grunge je pomeo sve pred sobom ostavljajući teške žrtve i među najcjenjenijim bendovima. Metal golijati su tih godina bili omalovažavani, scena se mijenjala nevjerovatnom brzinom, dok se novi talas skandinavske black scene tek počeo formirati. 
To je bio vrlo težak period kako za Overkill, tako i za cijelu ne grunge scenu. Ali i pored toga, Overkill nisu stajali i redovno su objavljivali novi materijal koji je iz godine u godinu bivao sve bolji i bolji, da bi u novi milenijum ušli sa odličnim albumima koji su kupili odlične kritike. Iako ne jedan od bendova u prvom planu, Overkill su nastavili da guraju bez obzira na sve, a uvjeren sam da su imali vrlo teške trenutke koje su sve očigledno prebrodili. Ta se praksa nastavila do danas i ovaj posljednji album je odličan. Ponavljam, odličan!

Konstantno pratim najveća imena thrash scene osamdesetih godina koji i danas rade i Overkill su svakako jedan od najinteresantnijih. Stvara se osjećaj da bend nikada nije izašao iz osamdesetih godina, ali svaki od ovih posljednjih albuma je izrazito nadahnut i energičan. Po malo se osjećaju godine, ali ne može biti sve perfektno. Moguće da je pomogla renesansa thrash scene u posljednjih desetak godina, ali bez onog šlifa i iskrene želje da se uradi dobar album, sigurno nikada ne bi mogli da urade ovako nešto. Dovoljni primjeri su naslovna pjesma i „Down To The Bone“. To je thrash osamdesetih sa ulica New Yorka u ruhu novog doba. Odličan album „Ironbound“, pa onda „The Electric Age“, pa sada ovaj novi… 
Overkill je ime koje se ne smije tako lako otpisati. 

Nikola Franquelli