Kako ste slatki kad začkiljite gledajući u mene. Sva se postidim.
Podsećate me na jednu osobu zbog koje se uvek nasmešim kada je se setim. Doduše, skoro sve osobe su mi drage. Pogotovo one sa kojima stupim u vezu.
Dozvolite mi da se predstavim. Ja sam Priča. Tokom godina imala sam razne oblike. Ali najdraži mi je da budem kratka i slatka, da ostavim prostora za razmišljanje.
Najviše volim da skupljam čitaoce. Da, da, i vas, tako je.
Koga će priča drugo sakupljati ako ne vas?
Svaki od vas se razlikuje. Neko će me čitati pod krošnjom drveta. Neko u prevozu. Neko na ekranu uz jutarnju kafu. Oni najmlađi čak će usnama oblikovati reči dok me čitaju. Zar to nije cakano?
Osetiću vaše prste kako mi prelaze preko reči. Nekada ćete morati da pročitate poneki red više puta, katkad čak i da zastanete da razmislite. Moguće  zato što ne razumete napisan tekst. Dešava se, neki koji me stvaraju škrti su na rečima. A možda ste me isuviše dobro razumeli. U tom trenutku vam je sve postalo jasno. Da biste se sabrali, pogledaćete kroz prozor. Porazmislićete malo o tome. Kako se desilo da to niste ranije uvideli?
Nisam za one koji vole opširno i da cepidlače. Smatraće da sam štura. Da me je trebalo napisati kao roman, sa više likova i više radnje. I naravno, više opisa. A mene naprosto guše preterani detalji. Radije bih čitaocu prepustila da i on nešto smisli.
Ne volim kada me čitaju oni koji prosto gutaju reči. Treba da se upoznamo i taman kad počnem da blistam, a oni već stigali do kraja. Ni ne čuju moj razočarani uzvik. Već listaju sledeću nesrećnicu koja se nada da će proći bolje od mene.
Najdraže mi je da me čitaju pred spavanje. Ima li nešto slađe od bake koja čita svojim unucima, šćućurenim ispod pokrivača? Zar se ne sećate kako ste i vi voleli da vam čitaju bajke i priče? Ili ste možda više voleli da se zavučete ispod jorgana i da ih čitate uz baterijsku lampu?
Najteže mi je da doprem do pubertetlija. Čak i oni koji su čitali kao sasvim mali mogu da se iskvare. Dođu lude godine, i sve ih zanima više od knjige. A i nekako se misli samo na školsku. „Mani se fudbala i lati se knjige“, kažu im. „Bolje bi ti bilo da uzmeš knjigu u šake i zagreješ stolicu“, prete im. Neka mi oproste gospoda i gospe udžbenici, ali nisu jedino oni knjige. Prosto da se jedna obična priča oseti zapostavljeno.
U pričama ima za svakoga ponešto, a zna se da  ukusima ne vredi raspravljati. Imam i one čitaoce koji vole nesvakidašnje stvari. Koji su ljubitelji priča strave i užasa. Za njih imam posebnu tamnu stranu. Vole da ih malo uplašim, da budu napeti, da grickaju nokte i usne dok me čitaju. A ja im onda smislim nešto neočekivano, pa ih samo gledam kako ne mogu oka da sklope.
Ima i onih koji vole da čitaju o vremenima i mestima iz dubine ljudske mašte. O svetovima koji ne postoje, punih čarobnih bića. Ne žele oni bajke. Takvi čitaoci naslušali su se bajki, razmišljajući kako da odu u taj svet. Vole čaroliju i da veruju u nju.
Volim i one koji ne vole magiju a čitaju fantastiku. Oni se dive tehnici, vole naučnu fantastiku. Bilo ih je znatno više ranije, dok je svet bio još neistražen. Sećam se jedne devojčice koja je čitala priču o devojci sa Plutona. Devojčica je kasnije odrasla, pa je njena ćerka pročitala istu priču, koju je našla među starim časopisima. Nije joj bilo jasno otkud ljudi na Plutonu. Ali joj se svidelo.
Ili oni večito zaljubljeni. E, njima pružam bilo šta što je ljubavno, ljubavnu drama, ljubavnu priču sa srećnim krajem. Fantastiku u kojoj je ljubav glavni motiv. Čitaju, uzdasi im se otimaju.
Dođu mi i oni koji se udubljuju u tajne ljudskog uma i duha. Vole psihološke drame. Ili psihološke trilere, ako ih privlači nasilje. Ozbiljni su, mislioci moji mali. Sa njima nema šale, žele nešto što će im otkriti skrivene misterije.
Ukusi se razlikuju. Ali moji čitaoci imaju nešto zajedničko: svi će me pročitati, do poslednjeg slovca. I u svakog ću se zaljubiti.
Mislite da treba više da pričam o sebi? Želeli biste više da saznate?
Ali ovo sam ja! Ovi redovi su moj kostur, a rečenice mišići. Tetive su mi znakovi interpukcije, a koža papir na kome sam odštampana. Kosa, nokti, sve je tu, sve je u rečima. Moj puls određujete vi, brzinom kojom me čitate, a dušu mi crtate mislima koje vam struje umom dok prelazite preko mojih redova.
I zašto bih pričala o sebi? Sve možete videti.
Šta mislite, zašto se kaže otvorena knjiga?
Volim vas, sve svoje čitaoce. Sve koji su prošli kroz ove redove. Pogotovo volim one koji su se nasmejali ili zaplakali. Ali i one što su se zamislili. Čak i one ravnodušne prema meni.
Šta ću, takva sam napisana.

Vjera Mašović