Svakih desetak godina, prilikom smene generacija, primjetna je neka trka na muzičkoj sceni. Sedamdesetih je bio punk, osamdesetih njemački speed/thrash, devedesetih grunge, pa onda death metal. Taman kada sam mislio da je trka i u death metalu prestala i da su se pozicije konsolidovale, eto ti na Origin. Krisiun, Dying Fetus, Hate Eternal, Behemoth – ah, milozvučnih li bendova!

Origin nisu nov bend. I oni su počeli sa radom 1998 godine, ali tek sa posljednjih nekoliko albuma idu u „overdrive“, a pod ovim mislim na brzinu sviranja koja je dostigla nezamislive granice. Koliko je to sve opravdano, slušljivo i koliko ima smisla? Iskreno, smisla ima sve manje i manje, slušljivost je na granici, a opravdanost i ne treba tražiti jer ako im se svira tako, eto im neka sviraju. Bolje da sviraju nego da se late oružija - jelte?

Od svih njihovih albuma, samo prethodni mi je svarljiv. Album pun poleta, energije, bijesa. Ostali su svi drljanje i pretjerivanje. Čisto instrumentalno preseravanje da se pošto poto bude najbučniji, najžešći, najgrđi nad najgrđima – mitraljez metal. Na ovom novom albumu su malo diversifikovali i na albumu ima mirnijih i pjesama sa debelom dozom gruva – ubice jednom rječju. Album počinje kao mitraljez Bate Živojinovića na njemačke štuke i ne staje do negdje blizu sredine albuma kada su uši pretvorene u paramparčad i onda ide par pjesama koje obaraju sa nogu (bukvalno, jer rasture i centar teže). Mizantropija i samo mizantropija je i dalje glavna tema. Kako su počeli trend usporavanja, može biti da će za nekih 10.000.000 godina zasvirati pop i biti konkurencija Madoni. Eto, da se ne kaže da momci ne mogu. Šalu na stranu, svi u bendu su kvalitetni muzičari, ali im je muziku malo teže za svariti.

Nikola Franquelli