Nakon ponovnog ujedinjenja 2007 godine, Septicflesh su krenuli u jednu vrlo uzbudljivu muzičku avanturu spajajući metal i klasičnu muziku, i to ekstremne pravce i jednog i drugog muzičkog usmjerenja. Do ovog posljednjeg albuma su to radili manje više kao i drugi bendovi sličnog usmjerenja i metal je bio u prvom planu. Sa „Titan“ je situacija drastično drugačija. Ovo jeste klasična muzika koja je dograđena sa modernijim instrumentima i muzičkim elementima. Kao po običaju, omot prati u stopu grandioznu ideju cijelog albuma i vizuelono predstavlja glavnu temu vodilju (opet djelo basiste Seth Siro Anton) i artwork (kombinacija lika iz romana „Čovjeka u željeznoj masci“, grofa Drakule i nekog neobičnog bespolnog bića iz neke treće dimenzije) je toliko realističan da već polako zalazi u sferu morbidnoga. Svakako jednom dijelu publike neće biti svejedno.

Svaki album Septicflesh-a se isčekuje sa nestrpljivošću jer su jedan od onih bendova koji imaju vulkansku moć u svojoj muzici i uvjek donose nešto što čovjeka u potpunosti ostavi bez komentara. Ovoga puta taj elemenat je orkestracija. Pored albuma, na limitiranom izdanju se nalazi i 6 kompozicija klasične muzike koje su u stvari originalna verzija pjesama sa albuma. Po meni, trebali su ove kompozicije da objave kao album što god da publika i mediji misle. Nisam kompozitor i laik sam u tom „poslu“, pa se nadam da će mi ljudi od iskustva oprostiti ako napravim koju grešku tu i tamo. Naime, mislim da je album rađen kao čisto djelo moderne ozbiljne muzike i da je bend naknadno dodao elemente metala (Christos Antoniou, glavni kompozitor, uključen je u još nekoliko projekata koji nose takođe ovu jaku notu klasične muzike). Po mom skromnom mišljenju, cijela slika ovoga puta zvuči bolje nego ikada, ali, čisto kao ogoljena djela klasične muzike, ovih šest kompozicija su nevjerovatno iznenađenje. U kratko rečeno, ove kompozicije su inspirisane nečim velikim. Ne znam što je, i gdje to čovjek nalazi, ali je mnogo veliko. Veličina melodija, njihova snaga, akumulirana energija, atmosfera koju stvaraju, sav trud, pažnja na detalje, pa i Logan Mader-ova produkcija – sve je to zaprepašćujuće! Ponavljam – zaprepašćujuće! Poređenja? Možda sa „The Planets“ Gustav Holst-a i to sa najpoznatijom kompozicijom „Mars“.

Jedino je lirika slabija tačka na albumu iako su ideje i te kako interesantne. Koncept za pjesmu „Titan“ je višeslojan i dvosmislen i jako dobro osmišljen. „The First Immortal“ je o momentu kada je čovjek počeo da ugrađuje vještačke implantate i popločao put ka besmrtnosti koja vodi ko zna gdje. „Dogma“ i „Prometheus“ su mješavina religije, mistike, istorije i vjerovanja. Sve pjesme odaju um koji intenzivno misli i traži odgovore „When an answer comes in mind, more questions follow” i baš je šteta što nisu bolje razrađene.

Jeste da je slika je doista mnogo mračna i emocija iza kulisa i nije baš najveselija, ali „Titan“ je proizvod ogromnog truda, neiscrpne vatre i zastrašujuće snage! Publika za ovakve albume nikada neće biti mnogobrojna, ali ljudi mogu da se pohvale da su stvorili jedno muzičko djelo koje će ostaviti traga na istoriju muzike... Albumi poput „Titan“ ne blijede tokom vremena već samo dobijaju na vrijednosti.

Nikola Franquelli