Deftones - Diamond Eyes (2010)



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Bend  kojeg su mnogi otpisali nakon slabog zadnjeg albuma, da bi se nakon četiri godine vratili s ovakvim remek delom i pokazali svetu svoju istrajnost i neuništivost. Nakon što su planetarnu slavu stekli kao jedan od nosioca tada novog alternativnog i istovremeno mainstream žanra, Deftones su vrhunac popularnosti stekli nenadmašivim albumom – ''White Pony'', koji je visoko podigao lestvicu, kako za druge bendove tako i za njih same.

Od tada su se mnogi problemi  izmenili u redovima ovog benda, što muzičke, što lične prirode. Nakon ''ne-baš-sjajnog'' self-titled albuma, jaz između pojedinih članova benda je postajao sve veći, a tome u prilog nije išla ni Chinova zavisnot i problemi s drogom koji su izmakli kontroli. Neprepoznatljivi ''Saturday Night Wrist'' je bio samo  ekser koji je zakucan još jače između pukotina nastalih u nekada sjajnim Deftonesima .

Napokon, 2010. godine stvari izgledaju puno svetlije za Deftonese. ''Diamond Eyes'' ima sve elemente koji Deftonese čine bend kakav jesu i koji su obeležili White Pony fazu. Očišćeni i zdravi Chino je svoj vokal digao do vrhunca, ostavljajući prepoznatljivi emotivni trag, te varirajući od senzibilnog pevušenja kao na predivnoj Beauty School, Sextape ili Risk, koje je otpevao u maniru svoje stare slave. Da još uvek može pošteno potegnuti koji vrisak, Chino pokazuje na žestokim Royal i CMND/CTRL i ritmički hipnotičkoj Prince, dok je vrištajući refren prvog singlea Rocket Skate pravi užitak za slušanje. No, istoimena Diamond Eyes ipak najbolje pokazuje zašto su Deftones tako veliki bend i kako su u stanju napraviti stvar koju možeš slušati danima bez da dosadi i čiji refren bi se mogao uvrstiti u top 50 najboljih refrena ikad.

Albumom dominira mistična i erotizirano nabijena atmosfera ležernijeg izdanja Deftonesa, bez da imalo zvuče klinački patetično. Štaviše, masni duboki riffovi i izvučene bass linije ostavljaju neverovatno moćan ukus, podsećajući na njihove najbolje dane. Dodajmo tome uzbudljivu zvučnu kulisu, hrpu zanimljivih zvukova, zamamnost prepoznatljivih repetativnih delova i dominatan zvuk bubnjeva - i imamo pravi deftones materijal. Stephen je očito uživao svirajući konačno nešto teže deonice, a Sergio Vega (inače basist Quicksanda) – izvrsno se uklopio i dao ostatku benda neku novu energiju koja je naterala da izvuku najbolje iz sebe. Mada nas još uvek u nekoj budućnosti čeka nezavršeni album imenovan kao Eros, koji su započeli sa tragično nastradalim Chiem. Ovim albumom su Deftonesi predstavili svoj karakterističan zvuk za ovo razdoblje, samo stotinu puta zrelije, čvršće i bolje od onog izdanja koje smo imali prilike slušati nakon ''White Pony'' albuma.

Ninoslav Trajković



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva