Noah je, žanrovski nešto što će naterati neke da se raduju, neke da se glasno, nadajmo se, imajući u vidu stanje bioskopa po Srbiji mole u sebi, a neke da budu beznadežno neutešni nakon filma. Mislim, pritom, na najmlađe. Čisto da budete upozoreni. Noah je prenešenje narativa u tešnji oblik, jedan sklad načinjen od legende, mita i kreacije. 

Teško je odoleti ismevanju biblijskih motiva, jer film je, za ime Boga miloga, o Potopu, jednom jedinom, pa će hrpa trućala pokušavati da vam objasni o čemu se tu radi. O želji da se vrati umetnost, ili plemenitost, u mainstream holivudsko filmsko kazalište. Film ima odličan ritam, solidnu montažu i prepun je holivudskih doajena u jednom novom, amodernom ruhu. I brutalan je, na vrlo, vrlo slobodan način. 

Na duže staze, nije verovatno da će se ovo proslaviti. Dramaturgija u delićima, neverovatna igra rečima koje baš i nema, i nedostatak intelektualne komponente. Ima ljudi koji će se naježiti, ali ih i nije briga za radnju i njen sklop. Ovo je još jedno popcorn iskustvo, ali nadprosečno u moru mediokriteta. Budimo realni. Šta se i izdvojilo u poslednjih par godina?

Ok, teško da će ovo zainteresovati mnogo hrišćana, ali blockbuster imamo. Još jedna Godzila? Daj to ovamo. Možda se disekcija i ne dogodi. 

Ilija Đurđanović