Wyatte - Road to Boshporus - October 2017
Wyatte - Road to Boshporus - October 2017

Falconer – Black Moon Rising



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Posljednje godine devedesetih i početak novog milenijuma su zaista bile nevjerovatno uzbudljive godine za svjetsku muzičku scenu. Nevjerovatan broj mladih bendova je izdžikljao na sve strane, na svim meridijanima i paralelama. Tradicionalni kao i noviji pravci su bukvalno svakog dana rađali nove i interesantne bendove koji su imali da ponude nešto novo, nešto interesantno i uzbudljivo. Adrenalin je bio opipljiv, mladost neobuzdana, albuma je bilo kao salate, događaja na svaki korak. U svoj toj gunguli, kao gljiva nakon kiše, iznikao je Falconer. Tačno se sjećam tih prvih mjeseci kada je počeo da kruži njihov prvi album. Mp3 revolucija je počela, i svi su pričali o tom novom i neobičnom bendu koji zvuči potpuno drugačije nego ostali. Dok su svi težili brzini, Falconer su usporili. Kada su svi imali grube vokaliste, Falconer su našli Mathias Blad koji je doista „pjevač“ i postao je zaštitni znak i najveći adut benda.

Od tih početaka, karijera je oscilirala (najviše zbog promjene pjevača a donekle i zbog eksperimentisanja koja nisu legla publici) ali je bend i dalje ostao nešto sasvim drugačije od prosjeka. „Black Moon Rising“ je povratak u velikom stilu onome što najbolje rade, kombinacija epskih folk pjesama i metala, odsvirana energično a sa taktom za melodiju, i svjetlosne godine daleko od isforsiranog tzv. folk metala posljednje dekade. Svaka pjesma je na svom mjestu a svojom posebnom ritmikom i melodijom se posebno izdvajaju naslovna „Black Moon Rising“, pa „Scoundrel and the Squire“, „In Ruins“, ili „Age of Runes“.

Nisam Falconer slušao neko duže vrijeme i ostao sam zatečen nakon prvih par pjesama. Svaka naredna bolja od prethodne, bend diže atmosferu do usijanja i svaki element je na svom mjestu. Iako horsko pjevanje nije jako zastupljeno, svaka pjesma tjera čovjeka da zapjeva, prosto mame svojom energijom, i vjerujem da će na koncertima biti više nalik navijanju na fudbalskim utakmicama (upravo mi je pala na pamet „Wasted Years“ od Iron Maiden).

Tu su odlični i čvrsti rifovi, iznenađujuće dobre a nenametne solaže, pjevač koji se nadmeće sa instumentima i melodije koje obaraju sa nogu. Donekle sam počeo da sumnjam u ono što čujem misleći da su ovo neke stare pjesme izvučene iz naftalina i sređene za ovu priliku. Ali ne, sve su nove pjesme i bend je ponovo pronašao zlatnu žilu! Falconer su sa ovim novim albumom jedan od rijetkih bendova tog prvog talasa renesanse metala da su uspjeli da se održe kvalitetom pjesama. Ako ste pomalo ostali razočarani sa prethodnim albumima i ako ste nostalgični za počecima njihove karijere, obavezno potražite ovaj album. Zadovoljstvo je zagarantovano.

Nikola Franquelli



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva