Wyatte - Road to Boshporus - October 2017
Wyatte - Road to Boshporus - October 2017

Zaboravljeni



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Jutro je već odmaklo kada je Oliver parkirao automobil ispred policijske postaje i izašao na kišu. Kimnuo je nekolicini bivših kolega, probijajući se uskim hodnicima do odjela na samom kraju zgrade. „SLUŽBA ZA NEZAKONITE MIGRACIJE“ pisalo je velikim crnim slovima iznad Bergerovog imena. Baš kada je podigao ruku da pokuca, vrata su se širom otvorila i ćelavi muškarac istih godina kao Oliver zbunjeno je zastao prolivši kavu iz plastične šalice po prstima. Tiho je opsovao i neumrljanom rukom potapšao prijatelja.
„Mislio sam da ćeš doći ranije“, rekao je Berger, brišući ruke maramicom.
„Sastanak, rekao sam ti. Ljudi su uglavnom nesposobni, pa se oduljilo.“ Oliver je odsutno zvjerao po Bergerovom uredu, zamišljajući kako bi bilo da je prije dvanaest godina odlučio ostati u državnoj službi. Vjerojatno bih oćelavio, pomislio je prolazeći prstima kroz kosu. „Što je bilo tako bitno?“
„Pokazat ću ti.“ Namignuo je Berger  i pozvao ga na protupožarne stube. On stari, ali ne i njegov smisao za melodramatiku detektivskih filmova, nasmiješio se Oliver slijedeći nekadašnjeg kolegu po skliskim metalnim stepenicama.
Doveo ga je do montažne barake iza glavne zgrade. Kiša je razmočila šljunak i cipele oba muškarca proklizavale su putem.
„Uđi“, rekao je Berger. Trebalo je neko vrijeme da se Oliverove oči naviknu na polumrak i da razabere da je to na što je stao ulazeći golo ljudsko stopalo. Ni metar od njega na podu su sjedila tri mlada muškarca, Azijata, sva trojica u poderanim majicama, zaogrnuti dekama. Činili su se međusobno slični i negdje u ranim dvadesetima, ali Oliver je morao priznati da ne može sa sigurnošću odrediti ni jedno ni drugo. Jedino u što je bio siguran bili su njihovi neobično hladni, usredotočeni pogledi.
„Pojasni...“, okrenuo se Bergeru.
„Dovezli su ih granični sinoć. Bili su u kamionu za prijevoz voća u šumi nekoliko kilometara od granice. Nagađa se da je kamion krenuo iz Rusije, ali po papirima mogao je isto tako krenuti i iz Venecuele.“ Berger je pripalio cigaretu. Da, vjerojatno bih još uvijek pušio, pomislio je Oliver. „Papira, naime, nema. Jedino što sam zatekao bila je hrpa trulog voća i ova tri mušketira. Procjenjuje se da su putovali nekoliko tisuća kilometara u podnom prostoru kamiona veličine dva sa dva. Kad su ih krenuli izvlačiti, dvije kolegice su zaplakale, mislile su da su mrtvi.“
„I dalje ne razumijem zašto bi me zvao zbog tri ilegalna imigranta.“
„Kao što rekoh, papira nema. Nitko ne zna otkuda su i jedino što je razumno zaključiti jest da se tamo ne žele vratiti. Poslali smo naše prevoditelje, ni s jednim nisu razgovarali. Ili je to neka čudna taktika ili ne razumiju.“ Berger je ugasio cigaretu na podu pored mladića. „U svakom slučaju, sjetio sam se tebe i našeg razgovora prošli mjesec. Kako bi htio otvoriti restoran, ali ne znaš kakav? Što kažeš na orijentalni?“, završio je vragolasto se smiješeći.
„Orijentalni restoran? Zar su kuhari ili što?“
„Nemam pojma, mogu biti i astrofizičari, nije bitno! Uzmi ih, uredi restoran u azijskom stilu, bambusi, lampioni, tako nešto, a njih obuci u kuhare. Gosti vole takve stvari. Zaposli naše ljude u kuhinji, oni nek budu maskote. U protivnom, ne znam što ću s njima. Mogu ih prebaciti u sklonište za izbjeglice, nasumično ih deportirati... Ovako ti imaš ideju, oni su ostvarili svoj san o zapadu, vuk sit, koza cijela.“
„Mogli bi spavati u skladištu“, promrmljao je Oliver više za sebe. Ideja nije bila loša, ali nešto je bilo pogrešno i to je mogao osjetiti, baš kao i tri hladna, pronicljiva pogleda na reveru sakoa.
„Izvrsno, stari!“  Berger ga je veselo udario po leđima „Poslat ću ih sutra, ne vidim razlog za čekanje. Kad se stvar malo uhoda, dovest ću cijelu postaju na ručak!“
Oliver se nervozno nasmiješio, uzmičući prema vratima i nudeći svom starom kolegi još jednu kavu na njegov račun. Te se noći nekoliko puta budio sav u znoju, mučen snovima kojih se nije sjećao.
Berger je održao obećanje i sljedeće jutro Olivera su pred trgovačkim centrom čije je trećine bio vlasnik dočekala trojica mladića. Gledali su ga bez riječi, netremice, baš kao i jučer. Prekinuo je tišinu i mahnuo im rukom da ga slijede, ne osvrćući se. Cijelim putem iza sebe nije čuo niti jedan par koraka osim svojih, no kad se okrenuo, bili su iza njega. Potisnuvši neugodu, ogledao se oko sebe. Čudo je što sve novac može postići, pomislio je po tko zna koji put. Nakon rastanka s Bergerom obavio je nekoliko poziva i do jučer prazan prostor već je sličio na restoran. Najveći zid je bio oslikan na istočnjački način; ždralovi, jezero i udaljena kućica u planinama s jedim od onih krovova koji nalikuju na dva spojena osmijeha. Tegle s bambusom i stolovi stajali su u kutu, čekajući razmještaj. Na zidu okomitom na otvorenu kuhinju bila je zemljopisna karta Azije.
Oliver je pljesnuo rukama i pozvao mladiće:
„Dakle... Kina? China? Vijetnam? Where are you from? Koreja? Kimnite glavom. Koreja?“ Pokazivao je na karti različite zemlje žustro kimajući vlastitom glavom.
Šutjeli su. Oliver je sam sebi priznao da ga te crne oči teških kapaka plaše.
„Ok“, uzdahnuo je, nastojeći se pribrati. Pokazao je na njih, zatim na prostor za kuhinju i rukama činio pokrete rezanja i miješanja. Sam se sebi nasmijao, ali njegova je publika ostala hladna.
„Šefe! Kuda sa zavjesama?“ začulo se iz hodnika i Oliver je izašao nesvjesno pazeći da im ne okreće leđa.
Kad se nakon nekoliko minuta vratio, Azijati su bili gdje ih je i ostavio. Unatoč tome, preko pastelnog pejzaža crvenom su bojom gnjevnim potezima bila napisana tri kineska znaka.
„Kog vraga... Ne!“, odmahivao je ljutito glavom i pokazivao prstom. „To ne smijete. Not good.“ Bijes pomiješan sa strahom i nemoći oplahnuo ga je svom silinom. Da su barem ustuknuli ili nasmiješili ili... Bilo što.
„Ok. Sutra ćemo nastaviti“, rekao je i izašao bez osvrtanja. Jednom pradavnom dijelu njegova bića laknulo je, kao da je upravo izbjegao smrtnu opasnost. Te noći uopće nije spavao.
Sutradan su ga dočekali pred vratima restorana u svom uobičajenom stavu mirno. Nije znao gdje su spavali i nije ga bilo briga. Vozeći se do trgovačkog centra sve je ozbiljnije razmišljao da nazove Bergera i zamoli ga da još jednom razmisli o onoj opciji nasumične deportacije. Još nitko nije prebojao one zastrašujuće znakove sa zida.
Na jednom od stolova bila su tri zavežljaja zamotana u papir, uniforme njegovih „kuhara“. Oliver je prišao mladićima i pružio im zavežljaje. Gestama je pokušao dočarati oblačenje odjeće. Gledali su ga netremično. Sad već bijesan, Oliver je bacio odjeću na njih i opsovao.
„Tko ste dovraga vi?“, viknuo je „Tko ste?“, spustio je pogled, a kada ga je opet podigao, mladića u sredini nije bilo. Načas ne vjerujući onome što vidi i osjeća, Oliver se polagano okrenuo i susreo s hladnim, tamnim očima. U isto je vrijeme iza sebe osjetio prisutstvo. Mladići su okružili Olivera u pravilnom trokutu hladnog, smrdljivog zraka. Onaj koji je stajao licem u lice s Oliverom najednom se neprirodno izvio, primio Olivera za čelo i zabacio mu glavu unazad. Nadvio se nad njega i razjapio usta toliko da mu je crn, smrdljiv otvor prekrio lice sve do očiju. Oliver je čvrsto zažmirio, ali nije mogao isključiti svoj um po kojem su, poput bijesnih životinja, trčala tuđa sjećanja.
Osjetio je smrad znoja, mokraće i trulog voća, tuđu kožu uz svoju. Osjetio je bolest nečistoće koja je boljela više nego sram pred snom koji nije mogao ostvariti, osjetio je vlastito srce kako usporava, grči se i napokon staje, čuo je krik žalosti svog bratića. Osjetio je preveliku glad svog šogora, čuo ispriku nebesima nakon što mu je zadigao majicu i zagrizao u hladno, bolesno meso trbuha. Njihove suze miješale su se s njegovom krvlju koja im je tekla niz bradu, čuo je njihove grčeve nakon što su pali pod istom bolešću, predaleko za povratak. Čuo je kako udaraju po podnim vratima, zaboravljeni od čovjeka zbog kojeg su prodali čamce i kućice, zaboravljeni od boga i vremena, vječno u pokretu.
Mladić se odmaknuo od Olivera; lice mu se vratilo u istu bezizražajnu masku. Polako je zadigao majicu, pokazujući trulu, mrtvu ranu na mjestu trbuha. Pogledali su ga još jednom, s prezirom, a zatim prošli kroz njega, nečujno napuštajući prostoriju.
Oliver se gotovo puzeći izvukao na ulicu i pozvao taksi. Taksist je obratio pažnju da ništa ne vidi i ne čuje, misleći da je poslovni čovjek u skupom odijelu prerano pretjerao s pićem. Kući se svukao i legao na krevet obgrlivši se rukama oko trbuha. Te noći i još mnoge druge Oliver je ležao u pokretnoj grobnici širom otvorenih očiju, osjećajući, kao hladnoću, nijemi prijekor tri tiha, zaboravljena pokojnika.

Lana Bojanić



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva